Snaga ljubavi mijenja ljudske živote i motivira ljude na velike promijene, među kojima može biti i velika promjena okoline. Postavljaju se novi ciljevi i otkrivaju novi životni putevi. Današnji trener Odbojkaškog kluba Rovinj Aleksandar Gavrilov radi ljubavi prema sportu i prema svojoj ženi promijenio je svoju adresu prebivališta i nastanio se u Rovinj gdje je prvo svoje sportske sposobnosti dokazao kao igrač, a zatim, vezan za klub, preuzeo je odgovornost uloge i trenera i stvorio zanimljivu ekipu unutar samog kluba koja svojom vedrinom i povezanošću nadahnjuje cijelu okolinu.
Imali smo priliku voditi zaista zanimljiv razgovor s Aleksandrom i saznali nešto više o njegovom životu, ali i o njegovom pogledu na vlastitu ulogu trenera.
ŽIVOT POSVEĆEN ODBOJCI
– Cijeli svoj život bavim se odbojkom i profesionalno sam se bavio s odbojkom na pijesku.Počeo sam igrati odbojku sa svojih sedam godina u Pančevu. Imao sam jednu laganu pauzu od dvije godine u vrijeme srednje škole. Za mene je uvijek bila odbojka, kako u dvorani tako i na pijesku. Mogu se pohvaliti i kako sam postizao solidne rezultate te sam time stupio u kontakte sa zanimljivim ljudima iz cijelog Balkana. Kako je moj prijatelj iz Opatije Ivan Đorđević odlazio iz jednog kluba u Hrvatskoj i trebao im je trener. Kako smo u tom periodu Anja, moja sadašnja žena, i ja odlučili živjeti zajedno, Anja je studirala u Rijeci i igrala je tamo za njihov klub, meni je to bilo idealno jer sam mogao istodobno krenuti za njom. Ljubav me je potaknula da dođem do Rijeke. Kako je Anja iz Rovinja te sam se nakon Rijeke preselio u Rovinj i prebacio svoju karijeru igrača u rovinjski muški odbojkaški klub. Dvije godine bio sam aktivan kao igrač, a sad je druga godina otkako sam kao trener preuzeo klub i vodim sve uzraste uz pomoć kolega koji mi pomaže. Bio sam nekako uvijek više posvećen odbojci na pijesku, ali otkako sam 2018. godine završio svoju karijeru igrača, odigram još uvijek pokoji turnir čisto radi sebe, posvetio sam se kompletno svom poslu trenera. Vezao sam se za klub i kad sam prestao igrati želio sam ostati u njemu. Dobio sam mogućnost da vodim klub. Okupio sam ljude, prijatelje i poznanike, kako bi pomogli malo klubu na financijskom planu. Imamo veliku podršku od Grada Rovinja no ne možemo samo od toga opstati. Napravili smo jednu malu zajednicu i pokušavamo posložiti troškove i potrebe kluba onako kako treba.
TEŽE JE BITI TRENER ALI I ZANIMLJIVIJE
– Po mom mišljenju, u odbojci je lakše biti igrač. Trener vidi mnoge stvari sa strane koje igrač ne vidi. Stojiš pokraj terena, gledaš ih kako igraju, moraš pratiti kako svoj tim tako i protivnika, te prenosiš svojim igračima informacije. Moraš uvijek prenijeti dobru informaciju kako bi to igrači prenijeli na teren i kako bi ekipa igrala dobro te na kraju i pobijedila. Generalno je teže biti trener, ali je i zanimljivije. Sve ima svoje čari. Za sportaša su najveći izazovi uklopiti se u ekipu igrača i postići rezultat, dok trener mora uklopiti, posložiti, sve te igrače da budu jedan tim, jedna čvrsta ekipa. Zna se često događati da igrači mimo treninga nemaju nikakav međusobni odnos i da općenito nisu u dobrim odnosima, a trener mora uspostaviti osjećaj povjerenja i da se svi u svakom trenutku za vrijeme igre mogu osloniti jedni na druge. Nisu svi ljudi isti i svatko od njih zahtjeva jedan poseban tretman i ti kao trener moraš znati kako ćeš kome prići i voditi ga kako kroz trening tako i kroz igru. Trebaš biti u ovom poslu dobar psiholog.
NISI SAM
– U individualnim sportovima sam si sa sobom i sam odlučuješ o nekim potezima koje ćeš načiniti za vrijeme igre dok u odbojci svaka lopta ima praktički tri odigravanja, netko mora primiti loptu, drugi je mora podići a treći da prebaci, i stvarno zavisiš o drugim ljudima na terenu. U odbojci se moraš uvijek osloniti na druge ljude. Ne možeš u potpunosti sam voditi odluke. Odbojka je specifična zbog spomenuta tri kontakta. Nogomet i košarka su također timske igre, ali za razliku od nogometa i košarke gdje možeš sam prisvojiti si loptu i napraviti pogodak, u odbojci to se ne može. Uvijek je tu potreban još netko da ti pomogne kako bi se došlo do rezultata i jednostavno nisi sam u igri.
SVE OVISI OD ČOVJEKA DO ČOVJEKA
– U odbojci ne postoji dobna granica do koje se osoba može baviti ovim sportom. Sve ovisi o tome koliko te tvoje tijelo služi. Nakon 35. godine teško je igrati na određenom nivou odbojku na parketu. Ima ljudi koji i u starijoj dobi mogu dati zaista dobre rezultate ali oni su zaista iznimke. U igri nema direktnih kontakata s protivnikom na terenu no ima svejedno dosta povreda. Tijekom igre može se krivo stati, pa se izvrne zglob. Pošto se kontinuirano koriste ruke i ramena, može doći do preopterećenja ramena. Ahilova peta je česta u odbojci i smatra se vrlo teškom povredom. Kada stupe takve povrede, sve ovisi od čovjeka do čovjeka hoće li se nastaviti baviti sportom ili neće. Ukoliko je potrebna operacija, napravi se pauza od šest mjeseci ili godine dana i onda ako je osoba voljna nastaviti može i dalje uz nešto više truda napraviti dobre rezultate.