Pozitivci su oni koji i loše pretvore u dobro jer znaju vrednovati svaki trenutak kao mogućnost za rast. Mlad i atraktivan, kako izgledom tako i karakterom, Emanuel Burić vješto je pohvatao moguće životne prepreke, kao što su pandemija i prekid veze, te pretvorio ih u teretanu koja ga je učinila jačim i spremnijim za ono dobro što mu život nudi. Mladi glazbenik započeo je svoju karijeru upravo za vrijeme pandemije kada mu je većina rekla da to ne čini, no on ih nije poslušao znajući što upravo u tom trenutku njegova buduća publika treba. U kratkom vremenu, njegov pseudonim Manč postao je poznat većem broju publike, a on se nastavio razvijati u svijetu glazbu postavljajući si nove ciljeve o kojima nam je pričao u podužem razgovoru čije kraći sadržaj vam predstavljamo u nastavku članka.
GLAZBA JE ODABRALA MENE
– Mislim da je glazba odabrala mene, a ne ja glazbu. Od malih nogu volim glazbu i čak sam išao četiri godine u glazbenu školu za gitaru, pa i na satove pjevanja. Uvijek mi život vrtio oko glazbe. Na neki skroz čudan način imao sam osjećaj kao da čujem glazbu drugačije od ostalih, ne mislim na bolje ili gore, samo drugačije. Vidim kako se osjećam i kako na neki način odgovaram na glazbu te kako to čine neki moji vršnjaci. Zna mi se dogoditi da mi se pjesma jako svidi i budem sav uzbuđen oko te pjesme te osjetim tu veliku povezanost s glazbom. Kako se skupilo iskustvo, nakon eksperimentiranja sa stilovima, uletio sam u hip hop. Imao sam taj neki filmski trenutak. Bio sam u kući i ne sjećam točno koja je pjesma bila u pitanju, uglavnom baš sam izvodio strastveno rap skupa s izvođačem. Bio sam sav u tome i gledajući se u ogledalu analizirao sam upravo tu situaciju u kojoj sam se u tom trenutku našao. Slušao sam pjesmu gdje je izvođač stavio svoj život i ja sam u tom trenutku to pjevam i suosjećam se s tim njegovim osjećajem, možda i ne na ispravan način, ali pronašao sam se u tom njegovom iskustvu. Osjećao sam se toliko dobro zato što mi on nešto priča kroz glazbu. Mislio sam kako bi bilo strašno dobro da ja to napravim i jednostavno sam započeo stvarati svoje pjesme. Znao sam kako će mi trebati vremena da to usavršim te kako ću u početku imati i loše rezultate. Kad se brzo uzdigneš, brzo ćeš i pasti i zbog toga sam ljubitelj postepenih i stabilnih rezultata. Nisam znao kako napisati rime i kako uopće ljudi dođu do njih, ali bio sam spreman raditi. Nisam mogao ništa izgubiti već samo dobiti. Dokazao sam si u drugim segmentima života kako s konstantnim radom mogu doći do odličnih rezultata. Dokazao sam si da u životu mogu učiniti štogod si zamislim. Potrudio sam se u životu eliminirati sve što je suvišno i fokusirao sam se na ono što me zanima te je rezultat neizbježan. U zadnjih godinu dana dogodilo se svašta nešto. Mogu to opisati kao nakupina rezultata rada od prethodne tri godine. S iskustvom stvorio sam vještinu s kojom mogu bolje stvarati glazbu. Sviđa mi se to što radim i upravo to me potiče da napravim veći broj pjesama. Uvijek kad se primim nekog projekta jedva čekam vidjeti što ću napraviti i na kraju samog sebe iznenadim. Kod snimanja spotova, više sam kao neki nadzornik jer se priprema za moju pjesmu i naravno da imam neke svoje ideje koje im predstavim, ali prepuštam sav rad stručnjacima. To su dečki iz Pule, moja generacija. Oni u principu sve odrade. Oni mi kažu što ćemo snimati, ja budem sam svoj stilist i snimimo.
BITNO MI JE DA JE PJESMA ZVUČNA UHU
– U rapu, pamćenje teksta i ne predstavlja neki veliki problem. Nekako svaku riječ izmisliš sam i samo se moraš vratiti u taj neki stadij kad si izmislio te riječi. Ne moraš prepisivati i nanovo učiti svaki put. To je jednostavno u tebi. Savladao sam rap gdje u principu nije toliko teško izmisliti riječi i bitno mi je da sve lagano uđe u uho. Nije to toliko teško koliko sam to mislio kad sam tek startao sa stvaranjem. U zadnjih godinu dana okrenuo sam se nešto više komercijali, odnosno rap i trap pomiješani s komercijalnim zvukom, i otkrio sam kako je puno teže napisati takvu neku kvalitetnu i dobru pjesmu. Shvatio sam da je teže stvarati melodije koje su jednostavne ali istodobno i upečatljive. Bitno je da se ostvari lijep instrumental, lijepa matrica. Na papiru to izgleda jednostavno jer ima svega tri do četiri koraka, ali kod same realizacije ima jako puno promišljanja. Kad pišem tekstove, imam dane gdje se odvojim od svih ljudi, uzmem auto i odem negdje gdje mogu biti sam i izvlačiti svoje osjećaje na papir. Počeo sam pisati na takav način pjesmu „Ćao”, ali kad sam stvorio drugi instrumental, promijenio sam tekst. Postalo je sve jednostavnije i zvučnije za uho. Predstavio sam taj neki drugi dio prekida veze koji je u biti dosta zanimljiv. Bili smo u vezi neko vrijeme i znao sam svaki detalj o toj osobi, od vrsti kave koje voli ujutro, najdraže boje, najdražeg cvijeća do rukopisa, i nakon prekida postali smo stranci. Imao sam onda nakupinu beskorisnih informacija u glavi, Nekad bi doslovno dao sve za nju, a sad kad se vidimo na ulici okrećemo glavu i ne znamo se niti pozdraviti. Inspiraciju sam crpio iz tih nekih proživljenih osjećaja s kojim mislim da se svatko može poistovjetiti. Ljubav je univerzalan jezik. Zanimljivo je u pjesmi što sam se iskušao u nečim za mene novim odnosno s instrumentalom.
IME KOJE POSTALO ZVUČNO
– Nastupi su krenuli samo odjednom. Krenuo sam se baviti glazbom za vrijeme pandemije i dobio sam dosta kritika upravo zato što sam krenuo upravo tada jer smo bili zatvoreni u tom vremenu i nastupi nisu bili mogući. Nisam se složio s tim razmišljanjima jer sam upravo u tom periodu mogao eksperimentirati. Ljudi su upravo tada bili u kućama, zatvoreni i gladni novog materijala i neke nove zabave. Smatram da je to uvelike doprinijelo mom napretku, posebice u početku. Rekao bih da je to bila dobra odskočna daska. Kad se sve stabiliziralo, moje ime je već počelo biti zvučno među organizatorima evenata i polako krenuli su nastupi kako u Puli, tako i u Zagrebu i Rijeci. Nekako mi je bio čudan osjećaj vidjeti sve te ljude tamo. Kad si ti ta osoba koje druge gledaju, jako je to čudno. Nemam pojam znaju li me ljudi ili ne. Uživo kad me netko prepozna ne znam zašto me prepoznao da li je to zbog moje glazbe ili smo se negdje upoznali. Općenito sam jako društvena osoba. Zanimljiv mi je svaki susret, iako ne znam ako je to dobro ili loše. Iako stojim na pozornici i čujem ljude kako pjevaju moju pjesmu i dalje ne znam je li je to što radim dobro ili ne. Svatko tko stvara nešto se može poistovjetiti s time. Nikad ne znaš ako je dovoljno dobro i uvijek previše razmišljaš i analiziraš svaku najmanju sitnicu.
STRAST PREMA MODI
– Uz glazbu, moja strast je i moda. Uvijek sam se volio dobro oblačiti i svijet mode me je uvijek pomalo zanimao. Kako sam se sve više počeo baviti glazbom i došao do nekih rezultata, logično mi je bilo da kao javna osoba moram biti i lijepo obučen. No, kako imaš budžet kakav imaš, svjestan si da ne možeš još imati svog stilistu nego moraš biti sam svoj majstor. Počeo sam više istraživati u tom smjeru te sam se odlučio pokrenuti svoj brand. Težim da me sve više prepozna kao izvođača, te da to bude brand koji se nadovezuje uz mene. Dosad imam dvije kolekcije. Prva je bila „Ikarus” s krilima na leđima i stvarno je pobudila velik interes. Kod druge pokušao sam predstaviti akronim MW i ona se također pokazala uspješnom i izgleda mi modernija. Vidjet ćemo što nam život donosi. Oh da, bavim se i modelingom. S modelingom sam bio možda i malo argontan. Zapravo smatram da sam uvijek dosta realan i objektivan u životu. Volim se analizirati i pogledati širu sliku gdje sam i što radim. Razmišljao sam o tome kako bi se trebao baviti modelingom jer sam i dobivao u tom periodu velik broj komentara kako sam zgodan i lijep te kako mi sve što stavim na sebe dobro stoji. Zastao sam i razmislio kako bi to bilo moguće realizirati. Gledam to kao još jednu mogućnost da se javno eksponiram. Mene to u biti ništa ne košta i realno ne trebam niti puno potruditi radi svoje genetske predispozicije, već samo doći i prohodati, a upravo to mi daje mogućnost širenja kruga dobrih poznanstava. Kad sam krenuo u to, iznenadio sam se koliko su glazbeni svijet i modeling u biti povezani. Išao sam u Zagreb na casting po najgorem mogućem vremenu sav umoran od posla te prohodao po prvi puta za takvo nešto bez ikakve agencije. U tih par minuta uspio sam saznati toliko dobrih stvari i osjećao sam se jako dobro. Mogu reći da se zaista isplatilo i sad čekam sljedeću reviju.
KRAV MAGA ACADEMY PULA
– Bavim se i treningom. U biti svugdje sam. Položio sam za instruktora fitnessa u teretani, no ono što mi imamo nije klasična teretana. Za potrebe treninga Krav Maga imamo utege i veliku prostoriju koja obložena mekanim spužvama. Sve je krenulo od Krav Maga i produžilo se na utege i šipke te drugim spravama i brojimo velik broj klijenata aktivnih u grupnim ali i individualnim treninzima. To sve vode moj tata Predrag Burić i mama Ester Burić, a ja sam tu samo kao pripomoć u njihovom radu. Mene je glazba odvela u svoj svijet. Oni imaju nešto svoje u čemu se razvijaju, a ja imam nešto drugo svoje.