Često upravo ono za čim žudimo odgađamo s filozofijom da ćemo to učiniti kad budemo imali vremena. No, kad se uvjeti stvori, više nemamo isprike za odgađanje već se može posve prepustiti svojim potrebama i željama. Upravo je to učinila Irena Gregorc i svoju strast pretvorila u realnost te postala vrhunska stvarateljica priča na fotografiji pomoću raznih tehnika fotografiranja koje je usvojila na brojnim tečajevima te uvijek pomalo kritiziranog, ali isto tako sve više korištenog, photoshopa.
Irena svojim pristupom časti nekadašnji pristup fotografiji, ali voli se koristiti upravo modernim tehnikama stvaranja i obrađivanja fotografija kako bi krajnjim rezultatom prikazala svoje viđenje određenog kadra i ono što najvažnije kako bi zadovoljila sebe.
Imali smo sreće što smo se tokom ljeta imali priliku družiti s Irenom prije negoli će se ostvariti njena izložba fotografija u Motovunu i saznati nešto više o njenom pristupu i iskustvu u radu s fotografijom.
KADA BUDEM IMALA VREMENA
– Prije sedam godina odlučila sam se ostaviti svoj privatni posao sinu i snahi i odjednom imala sam previše vremena. Kad odjednom nemaš više stresa, onda ti se upravo ta sloboda pretvara u stres. Morala sam početi nešto raditi kako bi zadovoljila potrebe mog mozga, a i uvijek sam imala želju baviti se fotografijom. Uvijek mi je bila misao: „Učinit ću to kada budem imala vremena.”. I kako se to stvarno dogodilo moram svima reći poznatu misao: „Pazi što misliš i želiš jer se snovi mogu ostvariti.”.
SA SVAKOM FOTOGRAFIJOM GLEDAM PONAJPRIJE ZADOVOLJITI SEBE
– Volim landscape i mislim da svi u biti počinju s time. Pogledam nečiju fotografiju i planiram si put kako doći do tog mjesta i napraviti svoju verziju tog pogleda. Kad vidim stvarno dobru fotografiju, uvijek si mislim kako je šteta da nije moja. To je jedan od načina s kojim stvaram. Puno putujem s digitalnom kamerom i napravim si foto izlet. Tamo budemo svi fotografi i zajedno obilazimo polja, njive, gradove te svako za sebe traži nešto što jednostavno otima pogled. No, tek kad dođemo kući počne pravi rad s fotografijama. Puno puta na terenu ne postoje pravi uvjeti da bi to bila dobra fotografija, onakva kakvu želimo. Neki se ne slažu sa mnom jer kažu da fotografija mora biti upravo onakva kakvu si dobio upravo u vrijeme fotografiranja. Fotografija se može postići na takav sirov način ili se putem photoshop-a ona može usavršiti ili čak dobiti nešto drugačiju fotku. Ukoliko samo promijeniš malo svijetla, dobivaš gotovo sasvim drugu priču na fotografiju. Volim se igrati s bojama i upravo zbog toga mi photoshop jako odgovara jer napravim fotku takvu kakvu želim vidjeti. Sa svakom fotografijom gledam ponajprije zadovoljiti sebe. Postoji anegdota o magarcu, sinu i ocu. Idu kroz grad i prvi put je otac na magarcu i ljudi puno prigovaraju. Drugi put stavili su sina na magarca i ljudi ponovno puno prigovaraju. Sjeli su se onda oboje na magarca i ljudi su nastavili prigovarati. Počeli su hodati pokraj magarca i ljudi nisu stali s prigovaranjem. Poanta priča je da štogod da radiš, ljudi će uvijek prigovarati. Ako napravim fotku koja se meni sviđa te objavim na društvenim mrežama ili predstavim na nekoj izložbi i ako ista nekom ne sviđa, to nije moj problem. Uživala sam dok sam ju radila i za mene je ona upravo onakva kakva treba biti. Ne sekiram se oko mišljenja ljudi. Kameno doba nije nestalo jer nije bilo više kamenja, pa ni tako niti jedan period nije nestao zbog manjka, već su se zbog promjena i razvoja i periodi promijenili. Sve je rezultat napretka. Fotografija je prvo bila na pločama, pa se prebacila na film, pa je počela digitalno, a sad je popularan AI. Ako znaš ići dalje i napredovati, svijet ti se počinje otvarati. Promjene su jedina konstanta u našem životu. Volim učiti, te imam volju, želju, mogućnost i vrijeme za to učiniti.
ŽELJA MI JE PODUČAVATI LJUDE
– Na početku išla sam na tečaj fotografije s gospodinom Remigiom Grižonić. On je zaista naučio mnogo od samih baza fotografije i stvarno sam puno zahvalna. On je bio protiv prijava na natječaje fotografija. No, jednom prilikom uhvatio me inat i pitala sam se zašto ne bih se prijavila na natječaj jer imam potrebu znati gdje sam sa stvaranjem fotografije i u kojem smjeru stvaranja se krećem. Počela sam onda prijavljivati svoje radove na natječaje i mogu se pohvaliti kako sam dosad dobila veći broj nagrada. Među njima bila su prva, druga i treća mjesta, a posebice mi je važna nagrada Fotografskog saveza Slovenije jer ima svoju težinu i pridala mi je veliko zadovoljstvo. Jedan od razloga zbog kojih se prijavljujem na natječaje je činjenica da donose bodove. Fotografski savez Slovenije predstavlja naša imena na rang listi i moraš biti prisutan na natječajima i postići nešto kako bi se s prikupljenim bodovima popeo pri vrhu list i time postao kandidat za majstorski certifikat. Upravo se pripremam kako bi postala i ja kandidat za majstora fotografije. Želja mi je podučavati ljude koji se žele baviti fotografijom i naučiti ih nešto više o photoshop-u. I sama volim prisustvovati na raznim tečajevima. Tri puta sam već bila u Milanu na velikom i kvalitetnom tečaju kojeg vodi Marianna Santoni, svjetski poznata fotografkinja i retušerka. Radilo se o photoshop lightroom camera raw. Otada primijetila sam kod sebe velike promjene u radu i shvaćanju fotografije. Kad znaš da sve što vidiš u magazinima, na televiziji i drugim medijima ima taj photoshop u sebi, gledaš sve s malo distanciranim pogledom. Znaš dobro da ima puno fake situacija koje se predstavljaju danas kao realne. Možeš danas dodati ljude i stvari na fotografiji, ali isto tako nekog ili nešto što ti smeta maknuti posve s fotografije. Danas možeš napraviti svašta s fotografijom.
LIGHT PAINTING TEČAJ
– Prošle godine vodila sam tečaj fotografije s penzionerima i osobama s posebnim potrebama u Sloveniji. Na početku učiš kako njih tako i sebe i nije bilo lako, ali kad vidiš na kraju zadovoljstvo i emocije vezane uz sam izgled fotke jer nisu očekivali takav rezultat, to te zaista ispuni. Radili smo light painting. Postavi se kadar, te u čistoj tami stvaraju se efekti pomoću svijetla, one dijelove koji se žele posebno istaknuti. Fotografija je u biti svijetlo jer ako nemaš svijetla, onda je ta fotografija ništa. Svaka fotka bila je drugačija. Napravili smo svega zajedno dvanaest fotografija i kad smo ih predstavili putem izložbe, osjećala sam kako je cijela ta priča u biti savršena. Nisu to bile fotografije profesionalnih fotografa, ali za početak dale su nam svima jako puno emocija. Puno daješ tokom tečaja jer im moraš pomoć oko priprema, te pokazati i pričati o tome, ali na kraju ti se srce obogati više nego što si to uopće može zamisliti.
IZLOŽBA U MOTOVUNU S 3 TEME
– Sad se spremam na izložbu u Motovunu. Član sam kluba Fotovun već četiri ili pet godina. Svake godine bi jedan od članova trebao imati izložbu. Prošli mjesec su me pozvali da bi ja to napravila ove godine. Galerija Pet kula je jako velika i može se u njoj predstaviti 50 fotki u tri različite prostorije. Sad si pripremam sve fotografije koje ću predstaviti tamo. Imati ću tri različite teme. U svakoj prostoriji biti će predstavljena samo jedna tema kroz različite fotografije. Moja majka sa svojih 80 godina, razmišljala je kako bi htjela imati internet. Kupili smo joj kompjuter. Na desnoj ruci nema prste pa nije mogla s njom pritiskati miša pa bi si pripomogla s lijevom rukom. Gledajući to morala sam napraviti fotku. Upravo su me te njene ruke, radne i oštećene, oduševile kako ih ona koristi i kako se hrabro ponaša, te će mi to biti jedna od tema koju ću predstaviti na izložbi. Imala sam već tri izložbe s tim njenim rukama i jako je dobro ispalo. Zatim je tu light painting i to je jedna od mojih omiljenih tema. Napravila sam četiri tečaja drugima kako raditi light painting i postala sam poznata po tome u Sloveniji. Treća tema biti će landscape. Voljela bih više raditi portrete i malo bi se trebala opustiti u tom smjeru jer se još previše opterećujem što ukoliko nešto ne bude uredu.
