Život se živi punim plućima kako bi svaka minuta života bila kvalitetno iskorištena. Upravo nam o tome sa svojim primjerom svjedoči spisateljica Augusta Benčić Ivančić koja uz svoje obaveze majčinstva, obavlja razne aktivnosti kao pjevanje, plesanje i pisanje kojima ispunjava u potpunosti svoju svakodnevicu.
Svojim vedrim karakterom zadivila je svoje poznanike dok svoji izvanrednim talentom i znanjem publiku koja iščekiva nove naslove spisateljice privlačnog stila pisanja.
AUGUSTA
– Žena, majka, prijateljica. Živim ispunjen i zabavan život sa suprugom, dva sina, posinkom, majkom, više kućnih ljubimaca i nekoliko dragocjenih prijateljica. Pišem odmalena, krenula sam s poezijom, nešto od toga je i objavljeno u nekoliko zbirki i časopisa. Kasnije, kada sam kao samohrana majka bez alimentacije preselila s djetetom u Zagreb, pisala sam kratke priče koje sam prijavljivala na razne natječaje i time popunjavala siromašan kućni budžet. Uskoro su me u tadašnjoj firmi angažirali da pišem kolumnu i uređujem lifestyle rubriku u korporativnom časopisu. Popularizacijom društvenih mreža i pojavom potrebe za uređivanjem sadržaja za poslovne subjekte počela sam se i time baviti u slobodno vrijeme. Moj su život uglavnom obilježili glazba i pisanje. Bila sam dugogodišnja predsjednica, a i dalje sam aktivna članica zbora Cantus PoPuli, obožavam pjevati, ali i plesati latinoameričke plesove, posebice kizombu. Vrlo sam svestrana i znatiželjna, izuzetno socijalno biće koje lako ostvaruje kontakte i kojemu se ljudi rado otvaraju.
NE POSTAJE SVAKI ČITATELJ AUTOR
– Mislim da nema nikakve uske povezanosti između čitanja i pisanja. Točnije, svaki autor sasvim sigurno puno i čita, ali ne postaje svaki čitatelj autor. Vjerujem da je presudno to što autori imaju nešto za reći svijetu, prenijeti poruku, a uz to, mi koji pišemo vjerojatno se tako lakše izražavamo. Puno me je ljudi poticalo da napišem knjigu. Imam, kao i svi autori, nekoliko nedovršenih “u ladici”. Uvijek sam govorila da ne mogu pisati na silu, po naredbi, u nekakvom okviru ili po predlošku i upravo su to razlozi zašto se nikada nisam prisilila dovršiti ih ili započeti nešto novo, planirati pisanje knjige. Često iz mene potekne bujica riječi jer me nešto inspirira, a da pritom uopće ne znam i nije mi bitno u kojem će obliku to biti dovršeno. Zato je pojava društvenih mreža za mene bilo nešto najbolje što se moglo dogoditi. Dobila sam prostor za izražavanje na onaj način na koji mi najviše u određenom trenutku odgovara. Da, pisanje je moj ispušni ventil i terapija. A oboje mi je bilo itekako potrebno, svima nama je, kada je krenula pandemija i prvi lockdown. Znala sam govoriti da ću knjige pisati u mirovini. Pandemija je ubrzala taj proces. Mozak u izolaciji atrofira i pada u očaj, bojala sam se toga, bojala sam se pandemije i nedostajalo mi je društvo, pjesma, ples, komunikacija i zabava.
Nedugo prije pandemije moja dobra prijateljica Dragana Radusinović Tafra napisala je svoj prvijenac “Tajkunova kći” i mene je ta knjiga, uz Draganinu odvažnost i uspjeh, oduševila. Osjećala sam duboko poštovanje i ushićenost, no na Draganine sugestije da i sama napišem knjigu, njezino priznanje moga talenta, odgovarala sam negativno i prilično ravnodušno. Nije me to zanimalo. Htjela sam uživati u njezinom novom putovanju, nisam vidjela mjesta u svom burnom životu za pisanje nečeg tako opširnog i zahtjevnog. No, Dragana je očito ubacila “bubu u uho” mome suprugu pa je on nastavio tamo gdje je ona stala dok me, nemoćan, gledao kako padam u očaj zbog lockdowna. Poslušala sam ga i počela pisati “SvingeRaj”. Prvih nekoliko desetaka stranica poslala sam Dragani i ona je bila oduševljena. Počela je sa mnom razgovarati o daljnjem tijeku radnje i poticati me da pišem dalje. Naravno da sam bila presretna kada sam je završila. I naravno da Dragani nije bilo dosta, kada je rekla da trebam pisati dalje odgovorila sam da ne dolazi u obzir, da nisam niti ovu planirala i da sada želim uživati u njoj. A onda sam sjela za tipkovnicu i napisala još dvije. Nikad ne reci nikad. Sada mi Dragana prognozira sixpack knjiga u dvije godine. I ja ne proturječim više. No, ispalo je da je najlakše napisati knjigu (samo)izdavanje je potpuno nova priča. I tu je Dragana odigrala ogromnu ulogu, između ostalog, upoznala me i s Katom Ivanković Marić iz Naklade Nika koja radi prijelome i dizajn mojih knjiga i savjetuje i pomaže oko svega vezano uz tisak i izdavanje. Okružila sam se divnim ljudima i na tome sam zahvalna. Zato je Dragana dobila ulogu “Vilinske kume” mojih romana.
SVINGERAJ
– Radila sam pet godina u Rovinju i tamo se po prvi puta izbliza upoznala s tim načinom života. Radoznala sam, volim pričati o tabuima i volim ih razotkrivati, kažu da mi je to u horoskopu. Dakle, zvijezde su krive za sve. A onda se ispostavilo da i druge ljude to zanima i da im je ta tema zabavna. Obzirom na crne misli koje su me tada obuzimale, ova je tema zvučala kao savršen bijeg od neizvjesne budućnosti. Nakon “SvingeRaja” napisala sam “Tigrastog dječaka”, prilično tešku dramu o anksioznoj majci i maloljetnom sinu koji ju maltretira. Tinejdžeri koji nas okružuju sve su agresivniji, a mi, majke, sve anksioznije i nesigurnije. Treba početi pričati i raditi na tome. Dobila sam naznake da bi se “Tigrasti dječak” mogao koristiti u biblioterapijske svrhe. No, nisam ga još izdala. Prvo sam napisala i izdala “Jutro poslije Stvaranja”, roman kojim propitujem odredbu celibata i ostale diskutabilne odredbe Katoličke Crkve koje originalno nisu došle od Boga nego ih je čovjek postavio iz materijalističkih ili manipulativnih, uglavnom krivih razloga. “Jutro poslije Stvaranja” sam imala potrebu napisati radi vlastitog duševnog mira jer sam toliko postala ljuta na svoju vjeru da više nisam mogla izdržati tu količinu negativnih emocija koje su me obuzele, morala sam početi tragati za onim dobrim, izvornim i objasniti samoj sebi što, točnije tko je to sve pokvario i udaljio vjernike od Boga. Bez obzira na njihovu tematiku, i druge dvije knjige pisane su istim, pitkim stilom i teme su obrađene pomoću zabavnih scena iz svakodnevnog stvarnog života.
STIL PISANJA
– Kažu da je pitak i ja se s time slažem i ponosim. Zazirem od dugih i nepotrebnih opisa i ljubavne patetike. Obožavam dijaloge i volim potaknuti čitatelju maštu, a ne servirati gotove opise i zaključke. Moji se romani sastoje od crtica iz života i svatko se može u njima prepoznati, bez obzira na to što pišem o tabu temama. Očekivala sam kritike, predrasude, zgražanja, moraliziranje, a dobila sam oduševljene čitatelje koji žele još. Jedina kritika koju sam dobila, za obje knjige, je da su prekratke, što znači da sam ispunila svoj cilj. Napisala sam knjige koje se čitaju u dahu i koje čitatelji ne mogu ispustiti iz ruku dok ne dovrše čitanje. Posebno me veseli što se ljudi prepoznaju, podjednako muškarci i žene. Dobivam poruke s upitima poput “Poznajemo li se mi odnekud?” ili “Tko vam je ispričao to o meni?”, naravno, sve u pozitivnom kontekstu, ljudi koji čitaju su oduševljeni. “SvingeRaj” sam pisala u prvom licu, iz perspektive čak dvaju muškaraca i dobila sam pohvale od muških čitatelja, uz komentar da sam odlično proniknula u muški mozak. Jednako su oduševljene i žene jer sam sve prikazala realno.