U moru izbora sportova, čini se teškim odabrati pravi sport za sebe. No, ako se osoba prepozna u nekom sportu i počne postepeno graditi svoje sposobnosti u istom, uz trud i dobru okolinu, uspjeh je neizbježan pa čak i u mladoj dobi. Iva Samovojska upoznala se vrlo rano s čarima koje karate nudi uz porečki Karate klub Finida, prepoznala se u katama. Iako je četiri godine bila aktivna i u borbama, opredijelila se za kate jer se ta aktivnost izjednačuje upravo s njenim karakterom, smirenim i snažnim. Ne govori drugima svoje planove, ali nama se povjerila glede njenog sportskog puta i ambicija, pa pročitajte u nastavku kako razmišlja mlada sportašica iz Poreča.
KARATE KAO NAVIKA
– Prvo su pokušale moje sestre s treniranjem, te me mama vodila sa sobom kad bi išla po njih. Tada sam vidjela o čemu se radi, svidjelo mi se i jednostavno krenula sam trenirati. Moje sestre su s vremenom prestale, a ja sam stavila nastavila. Nešto više od godine dane bila sam i ja prestala, ali nedostajali su mi treninzi, prijatelji i treneri i vratila sam se. Karate je aktivnost koja mi je prešla u naviku i bolje se osjećam kad treniram. Uvijek su uz mene moji treneri, Mirko Banović, Sanja Bokun, Tamara Banović Stefan Banović i Amira Rešidović. Oni mi uvijek pomažu. Posebno su mi bitni u teškim trenucima. Tada me smiruju i potiču da se nastavim natjecati. Jednom sam htjela odustati, trener je tada popričao sa mnom i na kraju sam osvojila medalju. Često me upravo poticanje trenera dovodi do neočekivanih rezultata, posebice kada se radi o državnim i međunarodnim natjecanjima.
MEDALJE KAO POTICAJ ZA NASTAVAK
– Bilo je trenutaka i kada sam se razočarala. U tim trenucima znam biti demotivirana, ali kasnije me to upravo motivira da se više potrudim te da drugi put uspijem pobijediti. Rezultati se onda pokažu još i boljima. Uvijek kad osvojim nešto me prati dobar osjećaj, a kada vidim medalje na zidu onda se osjećam ponosno. Medalje me podsjećaju na te posebne trenutke. Kada osvojim nešto prati me jedan poseban osjećaj ponosa, te mi raste samopouzdanje a onda sam i u drugim stvarima bolja.
VRIJEME UTROŠENO S CILJEM
– Radi školskih obaveza, baš i nemam vremena za sebe jer svaki drugi tjedan imamo popodne nastavu i dođem kući navečer nakon 21. U srednjoj školi mi je puno teže naspram što je to bilo u osnovnoj školi. Imamo puno više obaveza pa je time umanjeno i naše slobodno vrijeme. Uživam odlaziti na treninge i na natjecanja te putovati s prijateljima. Često odlazimo na putovanja, barem je tako bilo prije perioda korona virusa. U svoje slobodno vrijeme volim crtati te izlaziti s prijateljima budući da se viđamo samo vikendom.
OSTATI U SPORTU
– Želim se jednog dana upisati na kineziološki fakultet jer tamo mogu naučiti mnogo o različitim sportovima te mogu postati i trener. Želim ostati u svijetu sporta. Nemam baš neki određeni cilj što se tiče postignuća jer ako si postavim ciljeve, postoji mogućnost da ih ne dostignem i onda da se samo jako razočaram.
KATE
– Odabrala sam kate jer se u katama ne možeš jako ozlijediti. Možeš se povrijediti malo prilikom skoka, ali to nije ništa naspram povreda u borbama. Bila sam i u borbama od šeste do desete godine. Ali, odabrala sam ipak nastaviti se natjecati i trenirati kate. Nisam borbeni tip, iako ako zagrizem za nešto, bitno mi je stići do cilja i raditi ću sve dok to ne postignem. Svoje planove zadržavam za sebe. Ne želim da me opomenu u situacijama kad ne postignem ono zašto sam si postavila cilj.