Svijet se mijenja, mijenjaju se trendovi pa tako i rukomet. Rukomet kojeg danas gledamo daleko je drugačiji od nekadašnjeg rukometa, o čemu nam svjedoči i Nikola Šverko, napadač prvoligaškog rukometnog kluba Buzet.
Kako već dugi niz godina profesionalno igra rukomet, Nikola mogao je primijetiti promjene koje su se razvojem društva dogodile i u rukometu, o čemu nam je ispričao u kratkom razgovoru u kojem nam je, osim usporedbe nekadašnjeg i sadašnjeg rukometa, dao sliku svijeta rukometa te uloge koje on ima kako u aktivnoj igri s profesionalnim rukometašima tako i mladim naraštajima.
LJUBAV PREMA SPORTU
– Kako su svi moji vršnjaci upisali rukomet, onda sam i ja. Neki od njih završili su davnih dana, a ja još uvijek treniram. Mislim da me je zadržao neki motiv više, taj neki odnos koji se razvio prema treningu. Iako me sada malo stišću godine, drži me ljubav prema sportu, društvo i poznanstva. Zadnjih nekoliko godina radim s mlađim skupinama cura i to mi je zaista lijepo. U radu s djecom vidiš u biti koliko je sport bitan za razvijanje, integraciju, socijalizaciju i bilo koji uvid funkcioniranja u svakodnevici, a kamoli u skupini i kolektivu. To ti daje neku energiju više jer ipak si ti njima neki uzor, idol, zamišljaju sebe u tvojoj ulozi. Dok si s njima, ti si i mama, tata, doktor i nešto više od bilo koje osobe što nisu mogli vidjeti kako igra i kako se ponaša na terenu. Bilo je prije nekoliko klinaca i u momčadi koji su težili k oponašanju moje igre ili ponašanja. Osim iskustva, rukomet novčano ne donosi ništa previše značajno. U biti, baziraš se na sport kao cjelinu i kolektiv. Da nema ljubavi prema sportu, ne bi ja dalje igrao.
AGRESIVNOST U RUKOMETU
– U rukometu je potrebno imati sve i svašta. Po statistici, rukomet se ubraja u top tri najagresivnijih sportova. Ispred rukometa su američki nogomet i rugby. Sport kao sport, ne propagira se agresivnost. To sve dolazi kroz igru. Nakon utakmice, posebice nakon što pobijediš, osjećaš se nadasve lakšim i budeš sam sa sobom zadovoljan. Imao sam dosta jakih udaraca, ali koljeno je možda dobilo najjači. To je jedna od najtežih ozljeda koje se mogu dogoditi u rukometu. Statistički je pokazano da su koljena najtanji dijelovi kod svih igrača i zato igrač mora konstantno vježbati, fizički raditi i biti spreman da bi se podnio taj ritam, kontakte i padove. Kralježnica i koljeni glavni su nosači cijelog tijela i zbog toga se na tome mora stalno raditi puno više nego na ostalim dijelovima tijela da bi se mogla normalno trenirati, funkcionirati i igrati.
RAZINA VIŠE
– S obzirom da sam igrao u eri kada je rukomet bio puno sporiji, mogu reći da je ovo danas jedna razina više što se tiče igre. Ljudi moraju biti fizički i trkački spremni. Više niti visina ne igra veliku ulogu jer su današnji rukometaši stvarno jaki. Treninzi su poduplani, ako ne i trostruki. Sve se promijenilo. Tu su i nova pravila, sedmi igrač, brži centar, Golman nema više markera. Sve je počelo biti turbo. Danas je potrebna samo jaka fizička snaga i jako malo talenta. Onaj tko je prošao staru eru rukometa i došao u novu, on zna kako dozirati sve svoje adute. U Hrvatskoj je dosta loša situacija. Igrači nisu dovoljno plaćeni te igraju u ligama gdje treninzi i nisu nešto, te ga prebace u drugu njemačku ligu gdje je stega rad, red i disciplina. Tada dolazi do jačih ozljeđivanja jer odjednom dolazi na previsoku razinu treninga i jednostavne tijelo to ne stigne održavati. Ujedno se on razvija fizički, još je mlad, a onda je tu ritam s kojem tijelo nije upoznato te se odmah dogode ozljede, a pate tu i još neke druge stvari. Postoji puno stare garde koje još igraju s preko 35 godina i oni znaju da je fizička sprema najbitnija. U rukometu, godine jesu bitne, ali isto tako koliko igraš, kada igraš, s kim si igrao, koliko dugo si igrao, ali najbitnija stavka danas koliko si trenirao.