Rock je glazba za koju ne postoje granice. Poznato je kako kroz ljudsko tijelo prolaze trnci i razne emocije prilikom pojave ritmova tog poznatog glazbenog stila kojim putuje i hard rock/alternative bend Baltazar koja je na sceni već 12 godina.
S Leo Anđelkovićem doznali smo kako iz Baltazara i njihovih stalnih nastupa izviru emocije i prekrasni doživljaji glazbe posebice kod suradnje s drugim glazbenicima.
IZRAZITI OSJEĆAJE GLAZBOM
– Za mene to znači pretvoriti određenu energiju u frekvencije koje se svojim putovanjem do slušatelja opet manifestiraju u emocije. Poput nekog zatvorenog kruga, koji se svakom skladbom, melodijom, običnim fućkanjem ili pak tišinom između odsviranih tonova širi poput svemira.
EMOCIJE U ROCKU
– U rock glazbi se to većinom povezuje s glasnoćom, a i općenito nečim elektriziranim. Po meni nije nužno da nešto bude glasno da me “strese”, ali svakako sam siguran da kad raspalim AC/DC, RATM i ostale bendove nabijene elektricitetom osjetim nalet energije da bih mogao poletit. Vjerojatno su se i oni tako osjećali dok su to stvarali.
KOJI JE ZNAČAJ BITI 12 GODINA PREDGRUPA VELIKIM IZVOĐAČIMA?
– Prije svega iskustvo, mi smo pojedinačno svi nastupali na velikim binama i s velikim izvođačima, ali kao BALTAZAR je to nešto sasvim drugo. Nije isto svirati nešto što svi znaju ili nešto što većina po prvi put čuje. Svakako smo se nauživali i zahvalili bi ovom prilikom svim tim legendarnim bendovima što su nam pružili tu priliku. Izdvojio bih jedan poseban trenutak kad smo nastupili s “Atomcima”, a kao šlag na kraju u backstage je došao frontmen legendarne grupe “Drugi Način” Branko Požgajec koji nam je kao iz topa ispalio da smo razvalili.
GLAZBA BEZ GRANICA
– Rock glazba je poznata po tome da tu nacionalne, religijske ili bilo kakve granice nisu dobrodošle. Tako da smo u skladu sa svojim uvjerenjima uvijek naišli na gostoprimstvo i vratili smo se sa svakog putovanja sa par prijatelja više. Zahvaljujući društvenim mrežama ta prijateljstva čuvamo godinama i svaki put kad odemo u neku drugu zemlju sigurni smo da je u publici par njih “od prošli put”.
PJESMA = OSJEĆAJ
– Ne znam je li to ponos ili samo najobičnije zadovoljstvo, ali ja za svaku pjesmu koju završimo i objavimo imam isti osjećaj. Koji nestane odmah kad se to dogodi, a onda kreće onaj “jedva čekam slijedeći” osjećaj.