Postoje instrumenti koji proizvode ton i postoje oni koji pričaju priču. Harmonika pripada skupini instrumenata koji pričaju priču. U njezinim mijehovima ne diše samo zrak, nego i uspomena, radost, nostalgija, ponos i ono nešto teško opisivo što povezuje ljude bez ijedne izgovorene riječi. Kada je uzme u ruke netko tko razumije njezinu prirodu kao što to čini Ivan Licul, harmonika postaje produžetak karaktera, stav, potpis.
KodIvana Licula, glazba nije kulisa, ona je pokretač. Nije samo vještina, nego disciplina. Nije samo emocija, nego odgovornost. Njegov put nije izgrađen preko noći, nego kroz sate i sate rada, kroz sumnje koje su ga jačale i kroz publiku koja je prepoznala iskrenost. Jer glazba, kada je autentična, uvijek pronađe svoj put.
Harmonika u njegovim rukama zna biti i snažna i nježna. Može podići tisuće ljudi na noge, ali i ušutkati prostor jednom dugom, emotivnom frazom. Upravo u toj ravnoteži, između tehnike i osjećaja, između velike pozornice i bliskog pogleda iz prvog reda, krije se njegova posebnost.
Uz ugodan razgovor, upoznali smo Ivana i njegov glazbeni put.
GLAZBENI PUT U 3 RIJEČI
– Rekao bih: strast, upornost, ljudi. Strast je bila prva stvar. To je ono što te natjera da uzmeš harmoniku u ruke i da se vratiš glazbi čak i kad si umoran. Upornost je došla kroz godine, jer ništa ne dolazi preko noći. Svaki nastup, svaka proba i svaki put kad si mislio: “Jesam li ja za ovo?”, zapravo te izgradi. A ljudi su mi najvažniji dio priče jer glazba nije samo odsvirana pjesma, nego emocija koja se dijeli. Kad vidiš da ljudi pamte tvoje nastupe, da ti se vraćaju i da ti vjeruju, znaš da radiš nešto što ima smisla.
OBLIKOVANJE RADOM I ŽIVOTNIM OKOLNOSTIMA
– Iskreno, najviše me oblikovao rad, ali i životne okolnosti. Talent je dobar početak i može ti pomoći da brže napreduješ, ali rad je ono što te drži stabilnim i što te odvoji od drugih. Glazba traži disciplinu, od proba, odricanja, do toga da stalno želiš biti bolji nego jučer. A životne okolnosti su ti često najveći učitelj, jer te nauče kako da iz glazbe izvučeš nešto osobno, nešto istinito. Publika onda dođe kao šlag na tortu jer kad publika prepozna to što radiš, to te dodatno gura naprijed.
PROMJENA POGLEDA
– Moj pogled na glazbu se najviše promijenio kada sam prvi put stao na pozornicu u Cave Romane i u pulskoj Areni. To su trenuci koje ne možeš zaboraviti jer odjednom shvatiš koliko glazba može biti velika i koliko može nositi emociju. Kad staneš na takvo mjesto, osjetiš težinu prostora, povijesti i atmosfere, ali i odgovornost prema publici. Tada glazba prestane biti samo posao ili hobi, postane nešto puno veće. To je osjećaj koji te promijeni i nakon toga više nikad ne gledaš nastup na isti način.
PRIZNANJE PUBLIKE
– Kad mi netko kaže da je došao iz drugog dijela Istre samo da me posluša, to je nešto što te baš pogodi i ostane ti u srcu. Osjetiš i onu energiju kad publika prestane samo slušati i krene pjevati, plesati, kad se svi nekako spoje u jednu atmosferu. Najviše me pogodi kad nakon nastupa dođu, stisnu ruku, slikaju se i kažu: “To je bilo to.”. Taj trenutak ti potvrdi da si ih osvojio.
NOĆI ISTARSKE
– “Noći istarske” je jedna od onih pjesama koje ne možeš odsvirati “mehanički”. Uvijek je drugačija, jer ovisi o publici, o prostoru, o energiji i o trenutku. Nekad ljudi odmah krenu pjevati, nekad se atmosfera gradi polako, a nekad osjetiš da ta pjesma treba biti jača, emotivnija, s više improvizacije. I meni je to najljepše jer harmonika je instrument koji “priča”, a takve pjesme ti daju prostor da svaki put ispričaš novu verziju iste priče.
TEHNIČKA PERFEKCIJA I EMOTIVNA ISKRENOST
– Meni je tehnička perfekcija izuzetno važna, i tko god me poznaje zna da sam takav. Emocija je srce glazbe, ali bez tehnike ne možeš biti miran na pozornici. Ja sam tip koji bi radije imao tehničku probu do zadnje minute prije nastupa nego da izađem na pozornicu i da nešto ne radi kako treba. Volim da sve bude čisto, da zvuk bude dobar, da se harmonika čuje kako treba, da mikrofon i razglas rade savršeno. Tek kad znam da je tehnički sve posloženo, mogu se opustiti i dati emociju 100%. Za mene je ideal kad se spoje oboje. Kad je tehnički precizno, a emotivno iskreno.
LEKCIJA S NASTUPA KOJI NISU IŠLI PO PLANU
– Dogodilo se u sezoni, na dvije svirke. Razlog je bila tehnika, odnosno stvari koje ne možeš uvijek kontrolirati, a mogu ti pokvariti cijeli dojam. U takvim situacijama naučiš koliko je važno ostati miran i profesionalan, jer publika možda ne zna što se događa, ali osjeti ako se ti izgubiš. To me dodatno učvrstilo u tome koliko inzistiram na probi i pripremi. Naučio sam i da se uvijek moraš znati snaći. Nekad ćeš spasiti stvar improvizacijom, nekad komunikacijom s publikom, nekad jednostavno smirenošću. I to te na kraju ojača kao izvođača.
ŽELJENA SURADNJA
– Surađivao bih sa Sašom Kovačevićem. On ima taj stil koji spaja emociju, kvalitetu i publiku, i mislim da bi harmonika u takvoj priči mogla zvučati brutalno dobro. Njegove pjesme imaju atmosferu, imaju melodiju, a ja volim kad harmonika može biti i moderna i emotivna u isto vrijeme. Mislim da bi to bila suradnja koja bi mogla iznenaditi ljude, ali na najbolji mogući način – nešto novo, ali i dalje prepoznatljivo.
ČEKAMO TE
– Danas me najviše motiviraju ljudi i činjenica da ih je sve više. Na početku te motivira želja da uspiješ, da se dokažeš, da te netko primijeti. A danas me motivira podrška koju dobivam i to što ljudi žele još. Kad vidiš da publika raste, da se vraćaju, da te prate, da dijele videe i šalju poruke, to ti daje snagu. Najljepše mi je kad netko kaže: “Čekamo te opet” ili “Bio sam prošli put, moram doći i ovaj.”. To je motivacija koja je iskrena i koja te tjera da svaki put budeš još bolji. (foto – Srećko Niketić)