Kažu da kada bi se koristile manje društvene mreže, tada bi bilo više zabave, odnosno zabave od nekad gdje je bio bitan direktan kontakt, gdje su se ljudi zbližavali kroz pjesmu i razgovor, gdje se nije gledalo u objave na internetu već u ono što ti okolina u tom trenutku nudi.

Zahvaljujući zabavnoj glazbi i mladima koji se sve više ponovno okreću k tome, tradicija ima nadu za opstanak. Imali smo priliku upoznati jednu od najsimpatičnijih glazbenica u Istri, prekrasnu i veselu Deboru Sosič koja svojim entuzijazmom zabavlja ljubitelje tradicije na raznim eventima na kojima nastupa sa svojim Lucky bandom. Debora je svoju glazbenu priču na neki način naslijedila i danas gleda tu ljubav prema glazbi prenijeti na buduće generacije i naravno na svoga sina. U zanimljivom razgovoru koji nije imao kraja, uspjeli smo doznati nešto o životu ove divne glazbenice te vas pozivamo da nastavite čitati ovaj članak te da posjetite jedan od njenih nastupa gdje će vas uz smijeh i harmoniku uvesti u svijet zabave.

S HARMONIKOM PO SVITU

– Moja ljubav prema glazbi započela je od mog trećeg razreda osnovne škole kada sam krenula upisala prvi razred glazbene škole u Kopar. Ljubav prema glazbi usvojila sam zahvaljujući mojoj baki koja je htjela da se nastavi glazbena tradicija koja je započela s njenim djedom i harmonikom. Baka je htjela da ja i moje dvije sestre nastavimo svirati i ja sam si odabrala upravo harmoniku. Oduvijek sam bila puna energije i harmonika je bila pun pogodak. Postepeno sam učila svirati kod kuće i moji prvi nastupi su vezani uz obiteljska slavlja. Sestre i ja stvorile smo bend Trio pupce. S nama je bilo veselo. Pjevale smo, svirale, radile bi se velike gozbe. Bilo je baš lijepo. Dok sam ja svirala harmoniku, starija sestra je svirala bubnjeve, a druga ba gitaru. Bile smo jako aktivne, kako na lokalnim feštama tako i na privatnim zabavama. U biti, bile smo prisutne na svim mogućim prigodama u tom periodu. Kad se jedna od mojih sestra udala, preselila se u Opatiju i naš trio je prestao svirati te sam ja nastavila dalje. Igrom prilike, upoznala sam Sandija Tereka preko zajedničkog poznanika i prihvatila sam ponudu da dođem na probe Tu i tamo benda. Kliknuli smo se i nastavila sam svoju glazbenu karijeru s njima sve dok nisam ostala trudna. Preselila sam se onda u Sloveniju gdje sam nastavila i dalje svirati harmoniku. Nakon godine dana, vratila sam se u Istru i nastanila u Novigrad i počela samostalno svirati na raznim eventima. Uvijek je u meni postojala želja doći do Labina. Nakon tri godine što sam samostalno svirala na privatnim zabavama, vlasnica jednog kafića u Labinu ponudila mi je da sviram na otvorenju tog kafića. Bila sam iznenađena tim pozivom. Nisam mogla vjerovati kako se to meni događa. Bilo je odlično. Mislila sam si kako mi još samo nedostaje da sviram u Splitu i stvarno nakon dvije godine uspjela sam doći upravo do Splita. Četiri dana smo bend i ja svirali u Splitu i stvarno nam je bilo prelijepo. Zna se reći „s harmonikom po svitu” i mogu reći kako je to stvarno istina.

SENZACIJA

– Kada sam ja kao žena ovdje u našim krajevima počela svirati harmoniku, ljudima je bilo pomalo čudno vidjeti upravo ženu za harmonikom. Kada su me vidjeli s harmonikom, bila sam im senzacija te su uzeli odmah mobitele i snimali me i slikali. Bila sam im kao neka pojava. Ljudi me vole upravo za ono što ja jesam i uvijek kad me danas vide pitaju me gdje mi je harmonika i kad ću ponovno negdje svirati. Svi me poznaju prema mom angažmanu s harmonikom.

POPULARNOST HARMONIKE

– Danas je svirka s harmonikama jako popularna. Proširilo se ponovno jako njeno korištenje zahvaljujući jako dobrim profesorima glazbe koje imamo u okolici Umaga i Sloveniji. Jako ih dobro poznajem, mogu reći da su oni moji jako dobri prijatelji. Mnogi koji su me vidjeli kako sviram, upitali su me za poduke, ali ja, zasad, nažalost nemam vremena se opuštati u takvo što. Ljudima je danas harmonika sve interesantnija, posebice mladima. Ima jako puno djece koje danas uče svirati harmoniku i tu veliki faktor igraju roditelji koji prenose svoj afinitet prema zabavnoj glazbi djeci. Osobno gledam zabaviti svoje dijete s glazbom, bez ikakvog pritiska da se on jednog dana mora baviti time iako bi stvarno voljela da se i on bavi glazbom. Bilo bi mi drago da kroz vrijeme, kad odraste, odlazimo skupa na zabave i zabavljamo kako sebe tako i publiku. Nikad se ne zna što nam sutra donosi.

LUCKY BAND

– Odlično mi je s bendom. Pred nama je dugi put praćeni sa strašnom voljom i željom. Bend je s područja Pazina i više-manje sviramo po centralnom dijelu Istre. Budući da me dosta ljudi poznaje, zovu nas često na nastupe u lokalnim mjestima. Dobili smo upit i za nastup u Sloveniji, ali kako smo bili zauzeti, nismo mogli ići. Super mi je s momcima. Snašli smo se. To je već starija i zrelija ekipa i svi imamo svoje obitelji i partnere koji nas razumiju i daju nam veliku potporu za naše angažmane. Mogu reći kako su mi oni kao druga obitelj, razumijemo se i funkcioniramo jako dobro. Često samo pogledom znamo tko što misli, a to je jako bitno upravo na bini za vrijeme nastupa. Osim što sviram, sada i pjevam, te vodim programe na svatovima. Vrlo mi je zahtjevna uloga, ali imam sreću da me momci uvijek dobro prate.

OČUVANJE TRADICIJE I KONTAKTA MEĐU LJUDIMA

– Volim uspostaviti kontakt s publikom i smatram da je to jako bitno. Bilo bi ružno doći na binu i ignorirati te ljude zbog kojih si u biti tamo. Tu je uvijek improvizacija, ovisno o prigodi u kojoj se izvodi nastup. Mogu reći da se uvijek dobro snađem u tome. Uvijek kažem kako je lijepo pozdraviti ljude i sviđa mi se što sam okružena s ljudima koji dijele te moje navike. Vole ne samo pozdraviti ljude već i dati ruku, te na neki način zahvaliti publici što nas prati. Nekad nije bilo društvenih mreža i ljudi su više uživali na zabavama. Danas je ta direktna komunikacija jako smanjila i to mi je jako tužno. Volim komunicirati s ljudima, nasmijati se i družiti zajedno. Uvijek se može naći nešto novo za podijeliti kroz čakulu. Prije dolaska u Novigrad, počela sam raditi s traktorima. Ljubav prema tom poslu prenio mi je moj djed. Obožavam raditi u poljoprivredi i nema što nisam radila u tom segmentu. Teško je održati tradiciju u ovom modernom svijetu. Mi, koji smo upoznali čari te tradicije, mislim da bismo je i mogli održati i prinijeti koliko se može na buduće generacije.

SHARE