Neke se priče o glazbi ne počinju prvom pjesmom, nego prvim osjećajem koji ostane nakon nje. Carlo Škopac je taj osjećaj upoznao dosta rano kroz bendove, repere i pjevače koje je otkrivao kao dječak, a potom kroz bubnjeve, instrument koji mu je otvorio prostor za vlastiti glas.
Danas, glazba više nije samo soundtrack njegova odrastanja. Ona je iskustvo, disciplina, odgovornost i strast koja nije oslabjela. Živimo u vremenu u kojem pjesma do publike može stići u nekoliko sekundi, a pažnja može također nestati jednako brzo. Carlo pripada generaciji glazbenika koja zna da se pravi odnos prema glazbi ne mjeri brojem pregleda, nego onim neuhvatljivim trenutkom kada bend i publika postanu jedno.
Iza bubnjeva pritom nema skrivanja. Svaki udarac dio je velike priče, a dobar bubnjar ne drži samo tempo. On osjeća bend. Danas Carlo pozornicu dijeli s najboljim prijateljima iz djetinjstva, pa ono što je nekada bilo dječački san dobiva sasvim novu vrijednost, postaje mjesto na kojem se susreću prošlost, sadašnjost i ljudi koji su taj put obilježili.
Njegova priča je zanimljiva po tome što iza ritma stoji čovjek koji je vrlo rano shvatio što ga pokreće i koji nikad nije prestao slijediti taj osjećaj.
STRAST KOJA NE POPUŠTA
– Strast mi nekako prvo pada na pamet kad pričamo o glazbi i mom odnosu s glazbom. Odmalena postoji strast prema glazbi otkako sam i otkrio prve bendove, repere i pjevače. Znao sam da će glazba igrati veliku ulogu u mom životu. Sada, 20 godina kasnije, ta ljubav i strast je još i jača. Baviti se glazbom često nije jednostavno ni financijski isplativo, ali ljubav i strast je ono što te gura dalje.
BUBNJAR – OKOSNICA BENDA
– Kod bubnjeva, tehnika je bitna, ali još je važnije naučiti slušati ostale glazbenike s kojima sviraš, prepoznati energiju i svirati na način da se cijeli bend osjeća ugodno i sigurno. To dolazi kroz godine sviranja s drugim glazbenicima, probe, koncerti, razne situacije i različiti žanrovi glazbe. Bubnjar je, kako kažu, okosnica benda i meni to prvenstveno predstavlja veliku odgovornost i važnu ulogu u cijelom projektu. Dobra priprema prije svakog koncerta na kraju donese veliko zadovoljstvo kad sve prođe dobro i publika bude zadovoljna.
KADA GLAZBA POSTANE IDENTITET
– Shvatio sam je glazbe dio mog identiteta još od ranih dana, vjerojatno još u osnovnoj školi. Tada sam počeo i intenzivnije slušati glazbu, otkrivati razne bendove i žanrove glazbe te zapravo kroz tu glazbu razvio neki svoj izričaj, stil i društvo. Odmah mi je bilo jasno da je glazba nešto što me obilježava. S otprilike 12 godina počeo sam i svirati bubnjeve.
TRENUTAK KADA STOTINE DIŠU U ISTOM RITMU
– Kada izađete na pozornicu i shvatite da stotine ljudi dišu u istom ritmu, to je jednostavno poseban osjećaj. Euforija. Stvarno je nevjerojatno izvoditi svoje pjesme pred publikom koja zna svaku pjesmu od riječi do riječi i koja luduje cijeli koncert. Znali smo svirati i po 2 sata, a da nismo osjetili i bili bismo svirali još toliko da je trebalo. Sve to sada ima i posebnu draž kada pozornicu dijelim s najboljim prijateljima iz djetinjstva. Ispunjenje snova na neki način.
GLAZBA U MODERNOM VREMENU
– Dobra glazba i iskrena emocija uvijek postoji. Mislim da se najviše promijenio način konzumacije glazbe i sadržaja. Istina je da danas treba biti prisutan i ažuran na svim platformama te da su društvene mreže jako utjecale na samu glazbu i trendove. Sve se brže konzumira, ali i brže dosadi te se trendovi mijenjaju, no smatram da će ono što je stvarno kvalitetno i iskreno uvijek isplivati na površinu i ljudi će to prepoznati i osjetiti. Dobra glazba uvijek pronađe svoj put.
SUSRET S UZOROM
– Teško je izdvojiti samo jednog, ali vjerojatno bi to bio Chad Smith, bubnjar iz grupe Red Hot Chili Peppers. On mi je jedan od najdražih bubnjara ikad. Volio bih s njim sjesti na bubnjeve, svirati, naučiti nešto novo i prenijeti djelić glazbenog i životnog iskustva. (foto – Adrijan Vujica Marković)