Čuvati patnju u sebi nikada nije bilo dobro. Potrebno je pronaći kanal putem kojeg će se duša osloboditi zatvora patnje. Nekome će to biti obitelj, nekome prijatelj ili partner, nekome stručna osoba, a nekome će to biti bilježnica.
Roman „Kad sam pročitala plavu bilježnicu” Sniježane Matejčić govori upravo o plavoj bilježnici koja je prikupila kovčeg patnje što je njen otac doživio tijekom svog boravka na Golom otoku.
Zajedno s autoricom romana, razmotrili smo kako se odlučila na podjele dokumentarnog spisa putem romana sa širom javnosti, što li predstavlja ta plava bilježnica te koja je svrha samog romana.
OD BILJEŽNICE DO ROMANA
– Nisam se odlučila za pisanje knjige preko noći, to je sigurno. Prije tridesetak godina, godinu dana prije negoli je umro, moj otac se razbolio i otišao je u mirovinu sa 61 godinom. Tada sam primijetila da on nešto piše i pitala sam ga o čemu se radi. Odgovorio mi je kako prepričava svoja sjećanja, odnosno uspomene, svog boravka na Golom otoku. Htjela sam to odmah pročitati, ali on mi je rekao da će mi dati kad završi i da ću tada moći s time raditi što želim. Nije stigao završiti. Uzela sam njegovu bilježnicu na dan kada je bio pogreb. Čitala sam i unosila u kompjuter, ali nisam znala što bi s tim njegovim rukopisom budući da ga on nije završio. Desetak godina nakon njegove smrti, odvažila sam se popričati s njegovim prijateljem koji je bio s njim na Golom otoku. Slike koje je tata opisao bile su nevjerojatno plastične i žive, zapravo stravične. Nisam mogla vjerovati da je to stvarno tako. Tatin prijatelj rekao mi je kako je upravo kako je zapisano u toj bilježnici. Nisam znala kako predstaviti te spise, kao vjerodostojni dokument sjećanja, te koliko još sugovornika trebam imati jer su tu radi o životima i sudbini ne samo ljudi koji su bili zatočeni, nego i njihovih obitelji. 2022. godine otišla sam na vikend radionicu Zorana Žmirića u Fužinama pod organizacijom riječke udruge Faro gdje sam htjela sebe preispitati mogu li nešto kreativno napisati nakon svih tih godina novinarskog staža. Mislim da se upravo ta slavina otvorila i zapravo sam sa Žmirićem kliknula na prvu. Valjda mamo sličan svjetonazor. Mogu reći i da je atmosfera na radionici bila izvrsna. Tada sam vidjela kako mogu sjesti i nešto konkretno napisati. Počela sam u tom periodu ponovno intenzivno razmišljati o tatinom rukopisu, ali zbog stalnih obaveza svakodnevice, stavila sam sve to opet u „kašetin” sve do travnja 2023. godine kada se pojavila ponovno prilika da odem kod Žmirića na novu radionicu pri čemu smo imali 10 susreta u Rijeci. Sa mnom bile su tada moje prijateljice, Sunčica Damjanović i Snježana Radetić, i one su mi bile savršena podrška. Kao sudionica radionice, imala sam obavezu jednom tjedno producirati jednu priču. Bilo je izuzetno zanimljivo iskustvo. Zoran Žmirić poticao me je stalno da razmišljam o cjelini, da pišem sinopsis.
PLAVA BILJEŽNICA
– Plava bilježnica je zapravo te bilježnica u kojoj je tata bilježio svoje uspomene. Igrom slučaja to je bila bilježnica plavih korica. Ova knjiga je zapravo je faksimil te bilježnice. Tata bi pisao uvijek prvo na trgovačkom papiru, a zatim bi prepisivao u tu bilježnicu. I kad bi razmišljala o tom rukopisu, uvijek sam o njemu razmišljala kao o plavoj bilježnici. Utjecaj te bilježnice propitujem kroz svoj dio romana. Knjiga je zapravo priča s priča ili priča iz priče. Napisala sam roman koji proizlazi iz tih nekih mojih slika iz djetinjstva i odrastanja, koji oslikava odnose u obitelji i moj odnos s tatom. Kroz roman, promišljam i provjeravam koliko je njega u meni, koliko smo slični, što li je uzrok nekim njegovim stavovima i načinu života, koliko je to sve povezano s Golim otokom. Drugi dio knjige je dokumentarni zapis, odnosno ono što je on ostavio i tu nisam htjela uopće intervenirati. Kako je bilo u bilježnici, tako je preneseno u knjigu. Fascinantno je što je započeo sa svojim uspomena od trenutka kada je završio malu maturu. Htio je biti vojni pilot i ići na akademiju. To je jedino o čemu je razmišljao u to vrijeme. Ali završio je radeći birokratske poslove uz starije ljude. Kako je karakterno bio nesavitljiv i samosvjestan, išao je glavom kroz zid i završio sa svojih 20 godina na Golom otoku. Svojom bilježnicom, tata me je natjerao na to neko promišljanje o sebi, o nama, o životu. Zapravo sam kroz ta sjećanja uspjela drugačijim svjetlom obasjati i neke situacije u vlastitom životu.
SVRHA ROMANA
– Iskreno govoreći, kada sam dobila zadatak od tate da s tim njegovim rukopisom učinim nešto što mislim da je potrebno i kad sam pročitala tu bilježnicu upravo emocionalno zahtjevnom trenutku, kada njega više nije bilo, meni je najvažnije bilo da to dopre do što više ljudi. Niti je tata nama o tome govorio, niti je njegov prijatelj to govorio svojoj djeci, a niti drugi nisu o tome pričali djelomično iz straha da djeca ne možda trpjela jer su oni i nakon odlaska s Golog otoka bili pod nekom vrstom prismotre, ali i nisu htjeli pričati djeci o svom sramu, poniženju, gubljenju dostojanstva. Toliko puta sam čula kad netko kaže za nekog političkog protivnika ili za grupu ljudi s kojima se ne slaže, kako ih treba poslati na Goli otok. To govore ljudi koji ne znaju uopće što je Goli otok, jer da znaju, nikome s time ne bi prijetili, osim ako nisu zli ljudi. Nekako vjerujem da ljudi nisu zli već ih prilike natjeraju da budu zli prema drugima. Mislim da društvo koje takvu traumu trpa pod tepih, ne gradi razvoj na zdravim temeljima.