Komedija i satira su moćni alati za poticanje zdravog smijeha, jer uspješno kombiniraju zabavu i kritiku. Ove forme umjetnosti mogu razotkriti apsurde društva, ismijavati mane pojedinaca ili institucija, i potaknuti publiku na razmišljanje o važnim temama na opušten i pristupačan način. Smijeh u ovom kontekstu nije samo bijeg od stvarnosti, već aktivno sudjelovanje u kritičkom promišljanju vlastite okoline i poziv na poboljšanje. Dobra komedija i satira istovremeno nas zabavljaju i oslobađaju, potiču na razgovor i, na kraju, doprinose zdravijem i otvorenijem društvu.
Već dugi niz godina, Valter Roša predstavlja svoje glumačke sposobnosti kroz poznatu komediju “Mistero buffo” Daria Foa, odnosno komedija koja kroz humor i satiru progovara o socijalnim nepravdama i licemjerju. Njegova izvedba nije samo zabavna, već i provokativna. Roša s lakoćom preuzima različite uloge i karikature radničke klase, izražavajući gnjev i oslobođenje kroz smijeh, te potiče i samu publiku na interakciju čineći je takom učesnikom same izvedbe.
Kroz vrlo zanimljiv i poduži razgovor, Roša ispričao nam je kako je započela njegova karijera, koliko je na istu utjecala talijanska kultura, kako se pripremaju uloge, zašto je po njemu smijeh bitan u životu, te kako gleda na uspjeh u karijeri.
KURIOZITETOM DO GLUMAČKE KARIJERE
- Počeo sam se baviti glumom sa svojih 25 godina, kad sam već bio formirana odrasla osoba koja je završavala fakultet ekonomije. Povukao me k tome moj život kuriozitet. Puno sam čitao kako bi se educirao o kazalištu i filmskoj umjetnosti. Volio sam i još uvijek volim kao konzument film i kazalište. Sa svojih 25 godina, u pratnji nekolicine prijatelja, odlučio sam pokucati na vrata Istarskog narodnog kazališta i pokušati naučiti nešto novo bez puno očekivanja. U sebi sam uvijek osjećao kako bih se mogao baviti time, a i drugi ljudi su mi govorili isto s obzirom na moj karakter. Prvih godinu dana u dramskom studiju, gdje sam bio najstariji, stvarno sam se lijepo proveo i zapravo sam učio od mojih kolega iako su oni bili puno mlađi od mene. U vrlo kratko vrijeme, počele su se nizati ponude za profesionalne predstave i nekako sam na taj način stasao u tome svijetu.
UTJECAJ TALIJANSKE KULTURE
- Talijanski komičari, kao i talijanska televizija i film, imali su jak utjecaj na mene. Rastao sam uz dvije kulture, pohađao sam hrvatske škole dok sam kod kuće koristio talijanski dijalekt. Tu kod nas u Istri bilo je uobičajeno praćenje sadržaja na talijanskoj televiziji, posebice dok smo bili maleni budući da je bilo dostupno puno zanimljivih crtanih filmova. Dok sam bio mlađi, talijanska televizija imala je puno ležerniji sadržaj pa time bila i puno zabavnija. Nekako sam tada počeo imitirati te neke situacije, ritmove, govorne ritmove, kretnje i pokrete. Gledam talijansku televiziju kao derivaciju velikog kazališnog fenomena šesnaestog stoljeća commedia dell’arte. Svoju interpretaciju djela Mistero buffo ne mogu vidjeti drugačije nego kroz tehnike koje pruža commedia dell’arte. Uvjerio sam se u praksi, teoriji i seminarima kako to zaista funkcionira, i to ponajviše prema publici. Mnoštvo talijanskih umjetnika, koji su svojim radom oplemenili film, kazalište i zabavu na jedan poseban način, jako su utjecali na mene. Svakako je neizostavan kazališni umjetnik Dario Fo, ali isto tako kada spojimo film i kazalište, tu je Roberto Benigni koji je oduvijek bio odličan glumac na sceni. Među mojim inspiracijama je i Adriano Celentano kojeg sam pratio od malih nogu kroz razne emisije i filmove. To je uvijek bilo jako magnetično za gledati. Odrastanjem, sagledao sam se rad Rosaria Fiorella. Tijekom mog djetinjstva, bio je rat u Hrvatskoj i naš medijski prostor bio je prepun ratnih informacija pa i kasnije ratnih filmova. U tom periodu se na talijanskoj televiziji pojavio Fiorello s emisijom „Karaoke”, jedna od najgledanijih emisija u Italiji. Svima je u tom periodu bila potrebna upravo jedna takva vedra emisija. Postepeno, Fiorello gomilao je svoje emisije i otkako se preselio na Rai, kad sam ja imao nekih 15 godina, počeo sam ga konstantno pratiti. Zanimljiv mi je njegov način miješanja stilova scenične umjetnosti, zabavljačkog, glumačkog i vokalnog karaktera.
OD PRIPREME DO SNAŽNOG KOLEKTIVA
- Puno toga ovisi o načinu s kojom ću pripremiti jednu ulogu, ponajviše prema njenoj zahtjevnosti. Sve ovisi o tome koliko imam tzv. sirovog posla, odnosno koliko je tu količine teksta. Vrlo bitno je shvatiti što pisac želi reći svojih djelom, što redatelj želi pokazati i koja je tvoja uloga naspram likovima drugih glumaca. To je jedan složen mehanizam kojeg je teško verbalizirati. Putem priča drugih likova, shvaćaš tko je u biti tvoj lik i što on znači u cijeloj priči. Uvijek, kao i u svemu, ima uspona i padova, kriza i jedna konstantna nesigurnost. Rekao bih da je to pozitivna nesigurnost jer te potiče na stalno razmišljanje kako bi usavršio svoj lik. S vremenom, kako se predstava razigra, postajemo snažan kolektiv. Naravno, kod svake pripreme uloge, promatram osobe sa sličnim karakteristikama svog lika, čitam, skupljam sve informacije koje mislim da bi mi bile korisne i pokušavam ih iskoristiti na najbolji mogući način. Ne volim reći da je to perfekcionizam, već temeljit rad koliko moje sposobnosti to dozvoljavaju.
IZAZOV U PRIPREMI ULOGE
- Kaže se da svatko može prepoznati ukoliko je uloga dobro napisana s obzirom na njenu kompleksnost. Upravo mi bude zabava glumiti lika kojeg ne smatram sličnim sebi. To mi predstavlja veći izazov da kroz glumačko umijeće proizvesti nešto što u biti nisam i kad publika ne prepozna Valtera već vidi lika kojeg predstavljam, onda to smatram ispunjenim glumačkim poslom.
IMPROVIZACIJA
- Mistero buffo je 90% strukturirana predstava, odnosno ima svoju liniju i dopušta se nekih 10% improvizacije. Smatram kako bilo što da radimo u životu treba imati neku strukturiranu liniju i trebaju se postaviti dobri okviri. Ali onda unutar tih okvira, te forme, treba postojati također mogućnost fluidnosti. Improvizacije je jako dobra, pogotovo u komediji jer imaš odmah nekakav feedback. Vidiš odmah funkcionira li nešto ili ne. Improvizacija je bila tajno oružje komedijaša stoljećima. Kada nešto ne bi funkcioniralo od napisanog teksta, odmah bi se napravila promjena jer se pratila reakcija publike. Volim raditi na komedijama jer dopuštaju interakciju s publikom. Smatram da je to jedan dio demokratičnosti današnjeg kazališta jer se time publika ne osjeća izoliranom već uključenom u samu radnju predstave. U filmskoj industriji i na kazališnoj sceni, kada se dogoditi neka greška, jako je bitna sama osobnost glumca. Tada nastupa improvizacija koja zna donijeti bolji tekst od samog izvježbanog teksta.
ZDRAV SMIJEH ČINI RAZLIKU
- Smijeh je danas izuzetno bitan. S obzirom na sve što se događa u svijetu, smatram da je smijeh jako konstruktivan. Ne smatram da je smijeh vrsta bijega od odgovornosti.
Postoji više vrsta smijeha i humora koji se predstavljaju kroz različite žanrove, komedija, satira, groteska i drugo. Zdrav humor je onaj koji otvara oči i um. U kazalištu uvijek je drama, radi li se o komediji ili tragediju. Kod satire gledamo tragične momente kroz nekakav komični oblik, to je radio Charlie Chaplin, pa Molière, Brecht, Aristofan i Lucian. Oni su probleme društva postavljali direktno na scenu, ali kroz satiru, i izrugivali su uvijek sistem. Svaki pisac, autor ili glumac na sceni bi trebao imati doza autorefleksije i obrušiti se na one koji imaju moć odlučivanja i koji najčešće iskorištavaju narod, odnosno one koji se ne mogu braniti. Neovisno o težini teme, ako se publika nasmije na sve što vidi na sceni, zapravo to daje neku nadu, hrabrost i moć kritičkog razmišljanja. Smijeh nam je jako bitan u životu. Kada nam se dogode teške situacije, potrebni su nam prijatelji i poznanici koji će nas odvratiti od teških misli pomoću smijeha. Smijeh potiče cirkulaciju, sve pozitivne hormone, serotonin, oksitocin i endorfin, te se automatski bolje osjećamo. Svatko od nas se treba trgnuti i ljudi moraju razumjeti kako imaju puno više moći i na individualnoj i na kolektivnoj razini nego što to misle.
USPJEH
- Termin uspjeh je vrlo interesantan. U talijanskom jeziku, riječ „successo” je prijevod za hrvatski termin uspjeha. To je riječ prošlog karaktera, odnosno tom riječju se naznačuje također da se nešto dogodilo. Ono što se dogodilo povezujem samo sa sjećanjem. Na temelju tih sjećanja treba samo ići dalje. Život je satkan sa stalnim progresijama, stepenicama, koje nam naznačuju kako danas moramo biti bolji nego li smo to bili jučer. Ne bih definirao svoj uspjeh. Prepuštam drugima da ga definiraju. Ja gledam uvijek u budućnost i smatram još uvijek da ono najbolje treba tek doć.