Ponekad sasvim slučajno pronađemo svoj životni put. Nekome će se to dogoditi u zreloj dobi, a nekome već u mladosti. Puležan Ivano Čelić pronašao se upravo sasvim slučajno u svijetu borbe zahvaljujući jednoj prezentaciji koja se u njegovoj školi odvijala radi promocije taekwondo-a i kickboxing-a.

Danas su taekwondo i kickboxing postali njegova svakodnevica i ne osjeća se dobro ukoliko ne ode na trening, a može se i pohvaliti svojim odličnim rezultatima koji kontinuirano stižu zahvaljujući njegovom ustrajnom radu te potpori određenoj skupini ljudi.

Na ovogodišnjem Europskom Kickboxing Prvenstvo za djecu, kadete i juniore koje se održalo u Istanbulu pod organizacijom svjetske WAKO federacije, Ivano je kao član hrvatske reprezentacije postao dvostruki Europski juniorski prvak u disciplini point fight i light contact juniori do -89kg.

VRLO JEDNOSTAVNA PRIČA

– Sportom samom po sebi sam se namjeravao početi baviti prvobitno radi zdravlja i dobrog dugogodišnjeg razvoja. Odlučio sam se za taekwondo i kickboxing nakon što je u moju tada osnovnu školu obišla prezentacija i oglašavanje za upis u sada moji bivši klub. Trebalo je određeno vrijeme nagovaranja i moljenja mojih roditelja, koji se isprva nisu slagali s mojom idejom, ali s vremenom su posustali. I tako sam zapravo i ušao u svijet sporta, dok naravno nakon četiri godine sam se preselio u klub Planet Sport u kojemu sam i dan danas. Mogu reći da je moja priča doista jednostavna. Običan dječak kao i svaki drugi, zaljubio sam se u jedinstveni sport kojeg sam sasvim slučajno ugledao, pronašao se u tome i uz dovoljno truda i rada postao ono što nikad nije niti smatrao da može biti, proširio horizonte, poznanstva i vidio sam, još uvijek mali dio svijeta svojim očima. Svaka priča je uglavnom ista, samo je potrebno kako se osoba nađe u onome što voli i što ga čini sretnom i da kroz vježbu i usavršavanje ne izgubi prvobitni motiv i svrhu zbog koje se krenula baviti time.

DIO MENE

– Ne mogu baš reći kako me nešto određeno veže za kickboxing, jednostavno uz osam godina odrastanja s njim, trenirajući svaki dan postao mi je dio svakodnevnice i samim time i dio mene. Dođu trenutci kada sam zbog recimo bolesti ili nečega drugoga nesposoban prisustvovati treninzima i moram priznati kako dosta brzo mi dan postane isprazan. Osjetim potrebu za treningom, želju za onim osjećajem kada daš svojih sto posto i za osjećajem umora nakon, jer znaš kako radiš nešto sa svojim životom i kako će ti se sve to isplatiti na kraju. Tijekom normalnog tjedna imam šest treninga. Četiri u svome klubu, gdje se uglavnom fokusiramo na tehniku, sparinge, snagu i druge slične vježbe, dok dva treninga obavljam dodatno u Rojcu kao korektivnu gimnastiku, gdje se fokusiram na vlastiti kor, čime sam se počeo baviti radi ojačanja također leđa, zglobova i slično, jer s dva metra visine i 16 godina potrebna je dodatna briga, radi mogućih kasniji problema nevezanih za sport. Općenito za sebe ne bih rekao da sam jutarnja osoba, moja jutra se obično sastoje od spremanja za školu i pokušavanja ne zaboraviti ništa po putu. Kada jednom krenu obaveze meni sve postane samo rutina, ne razmišljam previše i nije mi potreban određeni razlog da me digne iz kreveta ili slično svjestan sam svojih odgovornosti i njihove važnosti. Dok ostale odluke uglavnom donosim u trenutku, volim razmišljati unaprijed i imati određeni plan ali u većini slučajeva u životu sve ne ide po planu pa sam se jednostavno navikao donositi odluke i planove u trenutku. Možda nije baš najpouzdaniji sistem ali za mene djeluje.

ODLIČNI USPJESI U SPORTU

– Sportski gledano najveći uspjeh za sada mi je prvo mjesto na svjetskome prvenstvu, dok možemo također gledati na još nekoliko načina. Što se tiče borbi među dražima smatram nedavno finale na svjetskome kupu u Budimpešti i finale na Europskome prvenstvu u Budvi. Dok ako već govorimo o uspjesima kao najveći uspjeh moram izdvojiti to kako i sa svim uspjesima u sportu i dalje uspijevam prolaziti osnovnu školu, sada, i gimnaziju kao odličan učenik. Pošto smatram kako je ipak škola, naspem svih postignuća u sportu, svejedno na prvome mjestu. Općenito gledano volio bih se nastaviti baviti ovim sportom još dugo vremena, nastaviti s sportskim i školskim životom u najboljem svjetlu, upisati fakultet i nastavljati napredovati kako u sportu tako i u životu.

ZASLUGE IDU ODREĐENOJ SKUPINI LJUDI

– Kako bi postao to što jesam trenutno zaslužna je određena skupina ljudi, od trenera Edija Viškovića koji me podigao i omogućio mi da dostignem određenu visinu što se tiče sporta, Envera Šeperovića koji mi je pomagao i držao treninge korektivne gimnastike. Naravno osobe koje zaslužuju najveći dio zasluge oko mojega današnjega života su moji roditelji, koji su žrtvovali više nego što mogu i zamisliti. Zahvalan sam im za sve što su mi omogućili ovih proteklih 16 godina i nadam se kako ću im se jednog dana moći odužiti.

SHARE