Svi mi žudimo za prostorom gdje ćemo pronaći užitak te svoje samoispunjenje kako bi se osjećali zadovoljni i ispunjeni. Ivone Medić Nikolić je u plesnom prostoru poznatom pod nazivom Soul Flow težila upravo k stvaranju prostora koji će se uz pokret pobrinuti k stvaranju zdravog duha te time pružiti užitak i samoispunjenje kako rekreativcima tako profesionalnim plesačima.
Uputili smo nekoliko pitanja Ivoni kako bismo se bolje upoznali s njom, njenim razmišljanjem i shvaćanjem plesa, te njenim prostorom Soul Flow.
SOUL FLOW
– Soul Flow je plesni prostor posvećen zdravom duhu, tijelu i pokretu koji djeluje na području suvremenog plesa, baleta i yoge. U trenutku kada sam idejno stvarala koncept ovog prostora, zamišljala sam ga kao točku susreta amaterskih i profesionalnih plesača, kao rezidencijalno-edukativni prostor koji bi udomio lokalne, ali i inozemne plesače u svrhu istraživanja, učenja i dijeljenja pokreta i plesa na lokalnoj razini. Međutim, kako se ideja krenula razvijati u stvarnosti, shvatila sam da želim ‘zasukati rukave’ i krenuti u izravan pedagoški rad sa specifičnim grupama polaznika; autodidaktnim plesačima, odraslima s vrlo malo ili bez ikakvog plesnog iskustva te djecom u najranijoj dobi. To mi je davalo motivaciju i ispunjenje na kraju radnog dana pa je tako Soul Flow intuitivno postao prostor koji okuplja djecu u najranijoj dobi te odrasle bez plesnog iskustva ili s vrlo malo iskustva u području pokreta. Doseg i ideja Soul Flow prostora širi se iz dana u dan, a tu su i moji profesionalni projekti, suradnje s lokalnim umjetnicima i udrugama, pedagoški rad s polu profesionalnim plesačima i drugo. Generalno, kroz Soul Flow težim k stvaranju prostora za užitak i samoispunjenje dostupnog svima onima koji misle, žive i stvaraju pokret – rekreativno, profesionalno ili to tek žele probati, a možda se do sada nisu usudili.
STAPANJE SUVREMENOG PLESA S BALETOM
– Svaki iskusni plesač složit će se kako je balet vrlo bitna karika u tehničkom i izvedbenom oblikovanju plesača, što je posebno naglašeno u suvremenom plesu. Ako govorimo o klasičnom baletu, on je u jednu ruku glas tjelesne i mentalne discipline plesača neovisno o stilu plesa kojim se koristi. U odnosu na suvremeni ples, klasični balet je vrlo striktan i isključiv spram tjelesnih predispozicija i individualnih potreba. Međutim, razvitkom suvremenog plesa, a posebno institucija koje obrazuju suvremene plesače, ta se struktura razmekšava i prilagođava drugačijim tijelima i plesnim izričajima. Povijesno gledano, upravo je ta potreba za slobodom tjelesnog izričaja van forme baleta pokrenula evoluciju plesne scene u ono što danas poznajemo. Jedno je izraslo iz drugog, a danas se isprepliću i u plesnom treningu i u scenskoj izvedbi. Tako nam danas balet zbilja služi kao moćan alat za poboljšanje tijelesnih performansi, održavanje forme, ali i obogaćivanje kreativnog vokabulara. Balet koji podučavam u sklopu plesnog programa za odrasle je tog tipa; nježan i funkcionalan za bilo koje tijelo.
ŽIVIM SVOJ POZIV
– Prve plesne korake napravila sam u Pionirskom domu 1998. godine pod vodstvom Slavice Šenk pohađajući redovne sate modernog plesa i individualne sate baleta. Tada sam željela upisati srednju baletnu školu u Zagrebu, od čega sam odustala jer je djelovalo zastrašujuće tako rano donijeti tako veliku odluku. Desetak godina i plesnih studija kasnije, našla sam se u Zagrebu na svojoj prvoj audiciji za mlade profesionalne plesače, gdje sam došla s vrlo malo praktičnog iskustva u suvremenom plesu i ogromnom ambicijom za učenjem, što se pokazalo dovoljnim da započnem svoj prvi profesionalni angažman u organizaciji Zagrebačkog plesnog centra i belgijskog koreografa Thierrya Smitsa. Taj angažman zapravo mi je otvorio vrata ka profesionalizaciji u području suvremenog plesa i usmjerio me ka upisivanju plesne akademije. Razmišljajući o preprekama na tom putu teško mi je izdvojiti nekakav negativan moment. Naravno, bilo je tu nebrojeno mnogo teških dana i odluka, kao i u bilo kojoj drugoj profesiji. Poziv plesača kod nas je u očima promatrača nisko pozicioniran i donekle neshvatljiv. Vani je to nešto manje izraženo, ali postoje neki drugi problemi. Prenapučenost tržišta rada i posljedično malo prilika za angažmanom je nešto što bih izdvojila kao meni najznačajnije. No, svjesno uđeš u to ako vjeruješ u ono što radiš i onda te prepreke polako izblijede. Taj stav je ujedno i ono što mi je pomoglo u karijeri. Ne odvajam svoju profesionalnu karijeru od sebe same ili drugih sfera svog života. Zbilja živim svoj poziv i nastojim zadržati u njemu isključivo stvari koje me ispunjuju svakodnevno. Taj stav mi uvijek otvori oči i pokaže pravi put.
MOTIVACIJA PRI STVARANJU KOREOGRAFIJA
– Puno me toga inspirira. Trenutno su mi na repertoaru stare kulture i rituali, glazba koja stapa tradicionalno i suvremeno, društveni ples, ali i neka duhovna pitanja na koja kroz kreativni rad tražim odgovore. Posebno mi je bitno biti uključiva spram onih za koje stvaram koreografiju; ponuditi im materijal koji ih izaziva, ali im i gradi samopouzdanje i nekakav pozitivan odnos sa svojim bićem. Obzirom da trenutno najviše radim sa ženama u dobi od 20 pa sve do 70 godina, motivirana sam stvoriti koreografski materijal koji im nudi zadovoljstvo na tjelesnoj i emocionalnoj razini. Najbolji mi je pokazatelj stav plesača nakon izvođenja koreografije, tj. tjelesno i emocionalno stanje u kojem izlazi iz dvorane nakon sata. To je ono što me motivira i inspirira da u dvoranu donesem još takvih momenata. Posebno pamtim koreografiju Eleonore Valerie Lachky „When you brush a form clean it becomes truly what it is”. To je koreografija u režiji belgijske koreografkinje s kojom sam imala priliku surađivati na akademiji 2018. godine. Specifična je po intenzitetu izvođenja, staccato pokret koji sliči na ubrzanu snimku, te konceptu same koreografije u kojem nema nečega ciljanog što se publici tematski ili idejno želi prenijeti već se oslanja isključivo na vizualni i zvučni aspekt izvedbe. Za mene je to neka vrsta živuće umjetnine koja je konceptualno toliko jednostavna, a toliko tehnički kompleksna za izvesti i gledati. Inspirirala me u mnogim autorskom radovima kasnije, ali i u načinu na koji želim stvarati svoju umjetnost – dostupno i shvatljivo svakome.
OSMIJEH
– Osmijeh je najbitniji u plesu. Ako si profesionalan plesač kojem posao ne donosi osmijeh na lice, stvari jednostavno ne funkcioniraju. To je vrlo zamoran put pun odricanja, a daje toliko malo zauzvrat u nekom konvencionalnom smislu. Stoga, ako nema zadovoljstva, ispunjenja i osjećaja svrhe u onome što radiš, vrlo je teško napredovati profesionalno. Ako si pak amater rekreativac, bez osmijeha i zadovoljstva u onome što učiš vrlo ćeš malo naučiti prije nego odustaneš. Ples nije tjelovježba koju možeš doći odraditi i otići doma zadovoljan tjelesnim rezultatom, a zaboraviti proces kroz koji u dvorani prolaziš. Moje je iskustvo da rekreativce koji ostaju dugoročno ples zbilja preuzme na prvu i svaki im sat donosi olakšanje od svakodnevnih briga, osjećaj samoispunjenja i jednostavno osmijeh na lice. Zbog toga se vraćaju i na dane kada ništa drugo ne funkcionira.