Publika se vrlo brzo upoznala s grupom The Screaming Wheels budući da su njegovi članovi odavno poznati široj publici kao članovi poznatih glazbenih sastava kao što su Vervet, Baltazar i Producent.
Temelje postavili su dugogodišnji prijatelji i kolege Leo Anđelković i Denis Makin kako bi svoje poznanstvo i ljubav prema bluesu predstavili putem zajedničkog autorskog stvaranja i promoviranja glazbe. Njihovu aktivnost posebno je označio put u Memphis kada su ostvarili svoj san i vidjeli kakav pristup prema životu i glazbi imaju stanovnici Memphisa i Nashvillea. Oduševljeni proživljenome, odlučili su čekati pravi trenutak predstavljanja svog novog benda radi novonastale situacije s pandemijom. Nakon predstavljanja svog prvog singla, u vrlo kratko vrijeme stekli su velik broj obožavatelja što je, kako nam je spomenuo Anđelković, bilo i za očekivati budući da su već odavno poznati na glazbenoj sceni i ljubiteljima bluesa.
OD BUBICE DO MEMPHISA
– Prvo smo se Denis i ja spojili kao jer smo se 2019. godine prijavili na Blues challenge Hrvatske, pobijedili i otišli u Memphis kao hrvatski predstavnici. Prvu bubicu u uho ubacio mi je Boris Hrepić, basist iz Daleke obale, koji je predsjednik Hrvatskih blues snaga, kako je čudno da Denis i ja nismo zajedno snimili nikakav blues. Prenio sam to Denisu i on sam je rekao kako mu je želja otići na jug Amerike i vidjeti kako se tamo svira i živi. Odlučili smo se probati. Napisali smo pjesme, prijavili na hrvatski Blues challenge koji se u održao u pulskom Uljaniku i žiri nas je odabrao kao najbolji duo. Želim se zahvaliti Istarskoj županiji i Gradu Novigradu i svim sponzorima koji su nas ugurali jer da nije bilo njih, bilo bi nam teško skupiti novce i sve to obaviti. Smatram da je to jako dobro investiran novac jer doslovce ne znam kad se u povijesti dogodilo da dvojica glazbenika iz Novigrada promovira Istru i Hrvatsku u Memphisu. Bilo je puno bendova i izvođača koji su bili prije, ali mi smo jedini koji to nisu pustili slučaju. Čim smo se vratili, objavili smo album i stvorili publiku kako u Hrvatskoj tako i u Americi. Mogao bih reći da je to ruka ruku mije kao najbolji opis ove situacije. Nakon povratka, imali smo tako dobre pjesme u pripreme da je bilo šteta ne završiti ih. Dao sam tada prijedlog Denis da ih snimimo ne kao duo već kao bend. Kako sviram bubanj i bass, odlučili smo sami sve snimiti. Nakon snimanja skupili smo bend, Denis Makin na gitari, Erle Đurđević je na bubnjevima, Danijel Teodorović na bass gitari a ja sam gitara i vokal, ali onda se pojavila korona. Denis vodi dio organizacije i strategije, u produkciji sam ja odgovoran, ali nismo još došli do nekog hijerarhijskog momenta. Vodimo se u biti nekakvim timskim dogovorom. Ovo što smo postigli u ovo kratko vrijeme u ovom periodu meni je dovoljno. Imamo svoj nekakav put, svoju glazbu i ono što bih iskreno želio da u sljedećem, kratkom, periodu da napravimo još jedan album.
DRZAK, GLASAN I SRETAN
– Mogao bih reći da je bend drzak, glasan i sretan. Drzak jer imamo taj neki svoj stav da ne podilazimo nekakvim zvučnim i radiofoničnim okvirima već radimo pjesme baš po svom guštu bez obzira hoće li se ili ne nešto naše što je previše žestoko puštati na radiju. Nismo popustili, a mislim da niti nećemo. Ako se stvori prostor za nekakav mainstream, bit će nam svakako drago, ali sa zvukom kojeg mi određujemo, a ne standardi i današnje diskografske ideje.
SREĆA U NESREĆI
– Imali smo sreću u nesreći da smo završili album taman prije prvog lockdowna. Kako je tada sve stalo općenito u društvu, odlučili smo da ga nećemo objaviti dok se sve ne iskristalizira i dok se ne smiri situacija. Nedavno smo, u biti, objavili album i napravili svirku u Novigradu koja je, btw., bila fenomenalna. Uspjeli smo snimiti taj nastup i objavili smo jednu live snimku koncerta. Iskreno mislim da je na popularnost naših pjesama utjecao zvuk i način pisanja teksta pjesama, a s druge strane smo i mi, zahvaljujući angažmanom naših bendova, stekli velik broj pratitelja, prijatelja i simpatizera. Kad smo najavili naš projekt The Screaming Wheels, dosta ljudi je od nas očekivalo tako nešto i znali kako će to biti nešto kvalitetno. Mi nismo bend koji traži brojčano veliku publiku, već želimo imati svoju publiku. Znamo kad vidimo klikove da je to bilo zato što nas je netko stvarno želio poslušati, a ne zato što je to iskočilo kao reklama na društvenim mrežama. Ako ne platiš promociju na društvenim mrežama, vrlo se teško dolazi do nove publike. Mogu reći da smo mi imali sreće. Naš menadžer Nebojša Petrović je dosta ažuran oko praćenja društvenih mreža i vodi našu FB stranicu te nas često zna potaknuti za nekakve objave kako bi uvijek bili u kontaktu s našom publikom. Sa svojim angažmanom, puno nam je pomogao i skinuo s nas velik teret što se tiče promocije.
PRTLJAGA ISKUSTVA
– Definitivno nije lako započeti priču s osnivanjem novog benda nakon što smo svi skupili prtljagu iskustva u angažmanu s prethodnim bendovima. Bend The Screaming Wheels nastao je iz čiste ljubavi. Denis i ja sviramo blues čitav život, ali se nikad prije toga nismo odlučili zajedno surađivati na nekom autorskom projektu. Ja sam imao svoj Baltazar i Producent, dok je on imao svoj Vervet. Radeći naše privatne projekte, samo smo svirali zajedno. Kad je došao moment da trebamo nešto odraditi autorski, nije nam bilo toliko teško s obzirom da cijeli život sviramo zajedno i uspijevamo svejedno zadovoljiti potrebe i drugih bendova tako da se sve ostvaruje u svom maksimumu.
BLUES U ŽIVOTU
– Denis i ja smo od početka svirali uvijek blues, pratili smo rad poznatih glazbenika kao što su Jimi Hendrix i The Allman Brothers. Blues je bio uvijek isprepleten u svemu. Ako sam radio s rock bendom, osjetio bi se blueserski štih u riffovima. Muzički je stvarno utjecao na nas do neke granice, a u privatnom životu je utjecao puno više zato što blueserski život je nešto ležerniji nego rokerski ili pankerski. Uglavnom, blues je na nas imao jako pozitivan utjecaj. Zahvaljujući svojoj supruzi imam vremena i za svoj privatni život. Ima razumijevanja za moje angažmane. Otkako su klinci stigli u naše živote, počeo sam razmišljati kako bi bilo dobro ne izbivati iz kuće na duže vrijeme. S lockdownom, bili smo prisiljeni biti doma i vidjela je moje emocionalno stanje koliko mi nedostaje sviranje, druženje s ljudima i dijeljenje te emocije. Danas se vodim pravilom da kad sam doma, onda sam doma, a kad nisam doma, onda sviram, a vjerujem da je to tako i s ostalom ekipom iz benda.
GLAZBA BEZ OGRANIČENJA
– Prije odlaska u Memphis, imali smo priliku otići u Nashville, u grad glazbe, gdje u jednoj ulici stoji klub do kluba i svira se doslovno od 11 ujutro do ponoći. Cijeli dan bendovi sviraju. Glazba je stalno prisutna. Stalno je neka akcija. Meni je kao glazbeniku to bilo kao da sam u Disneyland došao. Znali smo da možemo nešto očekivati, ali u tolikoj mjeri se nismo nadali. Stvarno fascinantno. Iznenadio nas je njihov tehnički dio svirke u kojem se dosta oslanjaju na savladavanju osnova i onda se prepuštaju feelingu i pisanju tekstova, te doslovno samo uživaju u glazbi. Kod nas je sve dosta ograničeno, ili sviraš svadbe, ili covere ili autorske stvari. Tamo je to sve slobodnije. Sviraju i autorske stvari i na svadbama. Ne stvaraju si ograničenja. Stigmatiziranje, kao što je to kod nas gažer ili rocker ili blueser, to se tamo toliko ne osjeti. Tamo se glazbe cijeni kao glazba. Ima zaista svega osim narodnjaka i to mi je zaista drago.
POKUŠAJMO OSTATI NORMALNI
– Sad sam na turneji s Normanom Beakerom, legendarni blueserski izvođač koji je u Blues kući slavnih prošao cestu kroz čitav život. Ima 71 godinu i nije mu još dosadilo pa tko sam onda ja da se bunim. Ovim putem, želio bih pozvati sve da pokušaju ostati normalni u ovim vremenima koja se jako temeljito trude da svi poludimo, da se ne volimo i da se dijelimo, te da radimo svakakve gluposti. Srž toga je da bismo trebali biti jedni za druge više nego ikada. (foto: Samir Cerić Kovačević)