Koliko ste spremni na velike izazove? Koliko se prepuštate adrenalinu da vas vodi u svakidašnjim izazovima? Pitanja su koja si postavljaju svi članovi Triatlon kluba Pula dok se spremaju na uzbudljive trenutke triatlona, kako u rekreativnom tako i u natjecateljskom segmentu.
Nakon osnutka, 1993. godine, kako što nam je trener Bojan Dujković spomenuo, klub je ima pretežito članove srednje životne dobi. S godina, zahvaljujući rezultatima te angažmanu trenera i članova kluba, popularnost kluba, ali i samog sporta u lokalnoj sredini je porasla, a time i broj članova mlađe životne dobi. Trener Bojan Dujković nam je također odao svoju perspektivu triatlona kao sportaša i kao trenera, što ovaj sport čini izazovnim te čemu Triatlon klub Pula pridaje posebnu pažnju.
NESVAKIDAŠNJI SPORT
– Naspram drugih sportova, triatlon je drukčiji, izazovan, rekao bih i ne svakidašnji. Svatko se nađe u sportu koji mu najviše odgovara. Odabrao sam triatlon jer su to tri sporta. Još kao dijete ušao sam u triatlon iz plivanja gdje sam bio konstantno četvrti pa sam imao viziju da u ovom sportu mogu biti malo bolji. Svatko ima neki svoj razlog zašto je započeo s triatlonom.
IZAZOVAN SPORT
– To je prvenstveno izazovan sport. Treba biti sposoban ukomponirati sva tri sporta, biti dobar u svima, da bi se došlo do rezultata. Ovisno od sportaša do sportaša, svaki sportaš ima neki svoj dio koji je teži. Po meni, trčanje je najteže jer je zadnje. Tu se više nema što čuvati i ide se dokraja. Plivanje je najteže tehnički. Ako osoba nije tehnički dobar plivač, može imati određene probleme i teže je pratiti ostale natjecatelje. Biciklizam je težak ovisno o stazi, je li se radi o brdovitoj ili zahtjevnoj stazi, te naravno o konkurenciji. To je sport izdržljivosti koji ima svoje adrenalinske detalje i kod treniranja treba dobro pratiti razvojne faze sportaša, pogotovo kad se radi o treniranju djece. Djetetu od 12 godina se ne opterećuje previše s izdržljivosti jer to nije prikladno njemu i treniraju se drugi elementi jer to dijete nastupa u natjecanju koja su adekvatna za njegovu dob.
RAST ZAINTERESIRANOSTI
– Unazad zadnjih petnaest godina porasla je zainteresiranost sportaša za triatlon. Krajem ’90tih, triatlon u Puli brojao je svega dvadesetak članova i većinom su to bili rekreativci srednjih godina dok su mlađe dobne skupine slabo sudjelovale. Sada je to sasvim drugačija situacija. Našem klubu u Puli je cilj imati što veći broj mladih sportaša. Uz njih, uvijek su tu i njihovi roditelji koji su osim u bodrenju zainteresirani i na treniranje s nama. Danas je i triatlon poznatiji. Ljudi znaju za njega. U Puli smo tokom svih ovih godina stekli i neku tradiciju rada i uvijek priznate rezultate, pa nas ljudi već i dobro poznaju.
SPORTAŠ VS TRENER
– Stvarno mislim da je puno lakše biti sportaš nego trener. Dok si sportaš razmišljaš samo o sebi i svojim performansama i zapravo slušaš trenera. Jedina bitna stvar je da imaš u tom periodu povjerenje u svog trenera i u samog sebe. Kad si trener, nešto ti je teže. Vodiš brigu o većem broju sportaša i moraš raditi s njima na više razina, te u određenim situacijama ti si im i mama i tata i trener i prijatelj i neprijatelj, uglavnom sve si im. Moraš brinuti jesu li jeli, jesu li zdravi, boli li ih nešto, te pratiti njihove želje, prepoznati njihovo raspoloženje. Puno je kompleksnija zadaća trenera negoli li je to uloga sportaša, ali zato i nagrađuje. Lijep je osjećaj kada sportaši s kojima si radio ostvare neki uspjeh, prvenstveno kada su zadovoljni. Veseli te kada su oni sretni, kada si na treningu okružen osmijehom i nekom dobrom atmosferom. Kad sada kao trener sa strane promatram sportaše, mislim da je najljepši dio u svemu tome druženje nakon utrka sa svojim kolegama iz svog kluba pa i kolegama iz drugih klubova, pogotovo ako se postigao dobar rezultat i ako su dobili nagrade za njih kao priznanje za njihov rad i trud.