Danas nam je mnoštvo fotografija nadomak ruke. Samo se nizaju jedna za drugom, no samo one posebne urezuju nam se u pamćenje, potiču u nama emocije i znatiželju za daljnjim otkrivanjem. Posebno lice Dijane Ferenčak potiče velik interes kod modnih dizajnera, fotografa, ali i kod publike.
Prilikom jednostavnog angažmana gdje je radila kao hostesa, u oko fotografa izdvajala se od mase i potaknuo ju načiniti korak naprijed čime je nastao zamah velikih suradnji u svijetu mode i kulture gdje sve zadivila svojom poetičnom ekspresijom lica, o čemu nam je i sam ispričala ukratko.
OSTALA SAM ZAMIJEĆENA
– Počelo je sve s jednim eventom u Puli 2016. godine na kojem sam radila kao hostesa. Pojavio se jedan fotograf iz Opatije koji mi je naznačio kako se izdvajam naspram svih ostalih djevojaka i i da bi bilo dobro da nešto pokušavam u tom smjeru. Stavio mi je time bubicu u uho. Kontaktirala sam pulske fotografe i prvi projekt na kojem sam radila bio je vezan za Modessu. Kako je sve ispalo kako treba, nastavila sam u tom smjeru s Laar design i nakon toga sve se počelo nizati. Primijetili su kako mi niti jedna ne sliči, odnosno da ja nikome ne sličim i zato sam im upravo postala zanimljiva. Počeli su sve češći pozivi i s vremenom se pokazalo kako im talent ekspresiju na fotografiji. Kako bi sve to realizirala, uložila sam svima puno truda, troškova i vremena, ali sve se isplatilo. Ostala sam zamijećena.
Radila sam ponajviše u Puli, Opatij, Rijecii i Zagrebu. Kad me se pitalo za projekte van Hrvatske unazad nekoliko godina, moj odgovor je bio ne. Mislim da je to tada bilo najviše zbog straha. Često čuješ negativne stvari vezano upravo za posao manekenstva i modeliranja, posebice kako se cure iskorištavaju, kako ima jako malo zarade, agencije nemaju tretman kakav bi trebale imati. Nakon šest godina iskustvima promijenila mišljenje i otvorila se i k inozemnim suradnjama, ali ipak više volim biti na jednom mjestu. Smatram da je ovaj posao neki moj filter s kojim ispušem svu moju kreativnost. Imam svoj posao od kojeg živim i kad mi to dosadi, imam snimanje gdje jednostavno izbacim iz sebe kreativu koja se nakuplja i koju ne mogu na tom redovnom poslu iskoristiti. Meni je to u biti bijeg u neku maštu i vrlo sam zahvalna svaki put kad me netko zove. U početku, kad si nov u ovome poslu, prihvaćaš više manje sve, ali s godinama, stvoriš uski krug ljudi s kojima stalno radim i s kojima sam se našla na istoj liniji razmišljanja i uvijek zajedno uživamo kad nešto novo stvaramo. Najviše volim raditi s Ivanom Tomić, Sašom Obradović i Enđelom Čivljak Peroli. Svatko od njih troje radi nešto drugačije. Ivana stvara nosivu odjeću s posebnim krojevima i fascinantna mi je njena tehnika s kojom sve izrađuje. Saša je u potpunosti vezan uz svijet mašte. Njegove kreacije nisu za svakoga. Radi nešto sasvim posebno. Kod Enđele ideš kada želiš glamur i izraziti svu svoju ženstvenost.
POSEBNOST KAO VRLINA
– Nisam klasično, komercijalno, lice. Kolikogod da sam mislila da će mi to biti mana, u nekim situacija to još uvijek je jer društvo traži komercijalno lijepe djevojke, dalo mi je neki vjetar u leđa da me ljudi zapamte, kako po lici, tako i po kosi, uvijek bi nekako odskočila naspram drugih. Ispalo je da moja različitost u biti vrlina.
PROFESIONALNOST NA PRVOM MJESTU
– Različitost spaja se ne samo uz izgled već i uz karakter. Vrlo bitno je kako se postaviš i kako se ponašaš. Profesionalnost je uvijek na prvom mjestu. Ima jako puno lijepih djevojaka koje samo sjede doma, pa dolaze i ne dolaze, kasne, imaju velike zahtjeve tijekom snimanja. Kad si u ovom poslu duže vrijeme i želiš ostati i dalje, moraš biti profesionalan. Smatram da model i osoba mora biti jedan cijeli komplet. Ljepota nije dovoljna. Najbitnije je u biti ponašanje svakog modela, pa iskazana profesionalnost. Na svakom poslu si s nekim razlogom. Ljudi su te pozvali s određenim razlogom i znaš da ne zovu bilo koga, i kad si toga svjestan, normalno je da želiš ostaviti najbolji mogući dojam kojeg možeš ostaviti. Imala sam uvijek takav stav i zato su me ljudi koje cijenim prepoznali. Često ponavljam dobre suradnje. Svaki projekt ima neka svoja pravila koje moraš slijediti da bi projekt bio uspješan.
POETIKA U FOTOGRAFIJAMA
– Ne volim previše kad me nazovu modelom. Ne smatram se modelom, već da sam netko tko voli pričati neku priču. Volim potaknuti nekakvu emociju putem fotografije. Ne volim one fotografije koje ne potiče emocije. Zadovoljna sam i kad mi netko iskaže nekakvu kritiku na moj rad jer sam opet uspjela izazvati nekakvu reakciju. Kako to što radim nije uobičajeno, ne sviđa se baš svakome, ali volim raditi sve s nekakvom podlogom koja nosi sa sobom nekakav smisao i tematiku. Volim ispričati priču. Ako ne vidim da projekt ima smisla i da negdje vodi, onda ga neću napraviti. Gluma me nikad nije zanimala, ali mogu reći da tu dosta ima glume. Fotografija sama u sebi zahtjeva nekakvu dramatičnost. Moja dva najdraža snimanja odradila su se na groblju, u Rijeci te s Ivanom Tomić na Spomen groblju. To su lokacije koje ne zahtijevaju vedrinu i veselje, već upravo dramatičnost i mističnost što se meni jako sviđa. (foto: Ivana Tomić)
