Priča koja počela sasvim spontano, a urodila izuzetne rezultate veže se uz sportski život hrvatskog reprezentativca Valentina Ravnića.
Poznati rukometaš Valentino Ravnić sada je u svojim najboljim godinama gdje se spajaju mladost i veliko iskustvo. Svojom igrom i angažmanom nadahnjuje kako mlade rukometaše ali i uvijek znatiželjnu publiku koja ga vjerno prati od njegovih početaka dok je bio značajan igrač muškog rukometnog kluba Umag, zbog čega je više godina bio nagrađivan kao najbolji sportaš Umaga, kroz njegovu igru za PPD Zagreb te nastupa za reprezentaciju.
Ponizan i skroman usprkos velikom uspjehu, Valentino ispričao nam je kako je započeo igrati rukomet, tko su osobe koje su najviše utjecale na njega, po čemu smatra da je poseban u igru te što bi savjetovao mladim igračima.
RUKOMET NA PRVOM MJESTU
– Rukomet nije bila moja prva ljubav. Prvo sam trenirao stolni tenis. Kako smo trenirali u dvorani gdje su održavali treninzi za rukomet, pratio sam pozorno njihov svaki trening. Ne sjećam se točno kako je to sve išlo budući da sam tada imao šest godina, ali mi tata zna to često prepričati. Ostajao bi svaki put gledati rukomet i jednom prilikom pitao sam ga kako želim probati trenirati taj sport. Tako je to krenulo kad sam bio prvi razred osnovne škole. Roditelji su me stavili u sport čisto kako bi se bavio nečim, a u meni je to postepeno preraslo u veliku ljubav. Uopće nisam prestao nikad trenirati niti sam se bavio drugim sportovima. Danas i dalje treniram rukomet. Mogu reći i kako živim od toga. Rukomet mi je cijelo vrijeme u mislima, ali i u radu. Nemam baš druge velike strasti uz rukomet. Za vrijeme školovanja, uvijek je bio prisutan rukomet. Kako je cijela priča krenula u profesionalnom smjeru, imam dva treninga na dan i stoga nemam baš previše vremena za nešto drugo. Volim se odmarati između treninga, te eventualno, kao klasični muško današnjice, odigrati kakvu igricu i družiti se sa svojom curom.
VELIKI UTJECAJI
– Ne mogu izdvojiti samo jednog trenera. Bilo je tu više njih koji su utjecali razvoj moje karijere, počevši od Saše Ilića, Borisa Lisice i Lina Červara. Saša Ilić je prvi koji me je pozvao u prvu ekipu Umaga te sam svojih petnaest godina počeo igrati za seniore. Zatim je stigao Boris Lisica s kojim sam se opustio i igrao stvarno kako najbolje znam. Vjerovao je u mene i doslovno sam kod njega mogao raditi štogod sam htio. Štogod bi napravio, igrao bi 60 minuta i to mi je najviše pomoglo kod mog osobnog razvoja. Kasnije je došao Lino Červar u koji me je pozvao i reprezentaciju. Svojim savjetima i iskustvom pomogao mi je dosta u karijeri.
EKSPLOZIVNOST I BRZINA
– Iskreno ne volim pričati previše o sebi, ali gledajući iz druge perspektive prema riječima svojih suigrača, mogao bih istaknuti svoju brzinu i eksplozivnost, te odraz, skok šut. Kažu da malo igrača imaju odraz kakav ja imam pa mislim da je to jedna karakteristika koje me čini posebnim.
UPORNOST I USTRAJNOST
– Ono što savjetujem onima koji se tek počinju baviti rukomet je da budu uporni i ustrajni te da vjeruju kako će im se to jednoga dana vratiti i kako će za to biti nagrađeni. Ono što je najbitnije je da igraju iz ljubavi. Kao klinac, odnosno dijete, ti ne razmišljaš kako ćeš od toga jednoga dana živjeti, kao što niti ja nisam znao. Nisam igrao radi zarade već radi ljubavi. Kad sam vidio da nešto može biti od toga, skroz sam uložio u tom smjeru. Meni se je sve to isplatilo tako želim i današnjoj mladosti. Ako se žele početi baviti nekim sportom, neka to bude sport kojeg vole raditi. Neka se samo jako trude i budu ustrajni jer će im se to sigurno isplatiti.