Mnogi se u odabiru umjetničkog imena odnose se na gradove, junake, daju si imena s posebnom značajkom, a neki posebni značaj svog imena upoznaju od malih nogu, časte ga i dijele svoju priču s drugima. Upravo je tako poznata hrvatska kantautorica Elis Lovrić podijelila svoju priču vezanu uz ime i osobnom povezanošću s prirodom, ali i kako vidi svijet glazbe u budućnosti te zašto su se putem društvenih medija dijelile njene krvave fotografije.
“ELIS” – REKLA JE BABICA
– Moj dolazak na ovaj svijet bio je u očekivanju muškog djeteta jer je mamin trbuh bio na puntu / u špic. Kad sam napokon izašla ja, žensko ime nije bilo spremno i mama je željela čekati tatu da se vrati s plovidbe da zajedno odluče kako ću se zvati. Babica međutim nije bila oduševljena idejom da ostanem bez imena tako dugo pa je mami u više navrata ulazila u sobu govoreći joj razna imena. No mami, umornoj od teškog poroda, ništa nije pasalo. Sva imena su joj zvučala predugačka ili previše obična. Babica je, polako posustajući, još jednom ušla u sobu i rekla mami: “Imam još samo jedno ime na E, malo je čudno i ne znam nikoga osim jedne osobe koja ga je dala svom djetetu.” Mama kaže da je nevoljko pristala na taj n-ti pokušaj nadijevanja imena jer je čvrsto odlučila čekati tatu. “Elis” – rekla je babica, mami je zazvonilo i rekla je “Može!”
Meni je ta priča bila znakovita i nekako sam odmalena voljela svoje ime jer je završavalo na S. Osim toga, nikad mi nitko nije nadjenuo nadimke ili skraćivao ime. Jedino me brat zvao Propeler i to mi je bilo super. Često me pitaju da li je to umjetničko ime i bude mi nekako drago. Uistinu nisam nikad imala potrebu za mijenjanjem ili nadjenuti si novo. A jako me zabavlja kad me dočekaju s raznim varijantama mog imena u poznatim hit pjesmama ili mi spomenu Ellis Island. Znam da Elis dolazi od Elijah – onaj koji je posvećen, vjeran Bogu.
SVIJET GLAZBE U BUDUĆNOSTI
– Glazba je prije svega esencijalna životna ekspresija. Ona nadilazi materijalnu tvrdoću i ima sposobnost sublimacije najljepših i najtežih trenutaka. Ova pandemija je zaustavila koncerte, predstave, ljudska druženja, ali nije zaustavila glazbu. Premjestila ju je, kao i mnoge druge sektore na digitalni sistem. Posljedice su trenutno teške i tužne za mnoge. A prilagodba nije laka. Ljudi su željni živih nastupa i kad ovo prođe, nadam se da će se desiti procvat izvedbenih umjetnosti. Samo pitanje je kada. Kod mene je situacija specifična jer nisam samo izvođačica već i autorica i samostalni izdavač svoje glazbe, a to ublažava situaciju jer mi koncerti nisu jedini izvor prihoda. Naše radio stanice pojačale su emitiranje domaće glazbe kako bi nam pomogle u prevladavanju ove teške situacije, Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, Ministarstvo kulture i mnoge druge strukovne udruge i institucije žurno su reagirale da ublaže štetu i pruže potporu, i hvala im na tome jer je to i za njih bila potpuno nova, apsurdno zbunjujuća situacija koja još uvijek traje.
POVEZANOST S PRIRODOM
– Kad je krenuo najjači “lockdown” u ožujku i travnju, počela sam svakodnevno odlaziti na popodnevna druženja s morem i ostajala do sutona. Nekad bih ponijela i gitaru i radila instalacije na stijenama. Osjećala sam se ponovo kao dijete prepušteno miru i prirodi stvaranja. Bila sam praktički sama 90% vremena ili bi nečiji pas dotrčao pronjuškati me i s gazdom hitro odlazio na sigurnu 50-metarsku distancu. Nauživala sam se toliko neopisivih zalazaka sunca, ubrala ljekovitih biljaka, sredila vrt, imala ponovo vremena slijediti unutrašnji tok želja. Zapravo paradoks. Sve je stalo, a iznutra je sve oživjelo. A priroda je oduvijek bila dio mene. Odrasla sam s njom i u njoj i zapravo me ova sveopća blokada vratila samoj sebi. Dala mi je vremena da opet uberem moje “macìće od zelèneh pérah” (buketiće od zelenog lišća), da uživam u tišini stvaranja i ponavljam svoje pjesme unedogled dok ih ne sklešem baš kako želim.
Čime se povezuju krvave fotografije nedavnih objava?
– Drago mi je da pitaš za krvave fotografije, to je iz uloge Fanice koju opet igram nakon 30 godina u mom prvom teatru, u HNK Ivana pl. Zajca. Fanica ima posebno mjesto u mom životu. Kad sam ju glumila još kao studentica, osjećala sam se tako zahvalno za taj dar. Napisala sam joj pjesmu jer me ljepota te uloge pri svakoj pomisli ispunjavala bez obzira na protok vremena. Sanjajući da ću je kad tad opet igrati, pa makar sama napravila novu predstavu, želja mi se ispunila. Ova nova Fanica je krvava, ona je ta koja je dala svoj život podarivši svijetu novi. Od nje je simbolički sve počelo. Za mene je vječna i ja sam opet zahvalna. Istinski. (foto: Giordano Cellich)