Zadnjih nekoliko godina pulski heretik 21. stoljeća Robert Pauletta posvećuje se čistim umjetničkim aktivnostima o čemu svjedoče i njegovih 60 radova izložbe Veruda Boogie Woogie. Spajajući suprotnosti, introspektivna izložba predstavlja vlastito životno preispitivanje umjetnika unutar kvarta u kojem već četiri desetljeća promatra i istražuje različite svakodnevne situacije kako bi se postigla u krajnosti ravnoteža života. Zasigurno je to izložba koju vrijedi pogledati kao što vrijedi pročitati o procesu stvaranja i samo ostvarenje izložbe, o utjecaju kulture na društvo te opis heretika modernog doba iz vlastitog iskustva Roberta Paulette.
VERUDA BOOGIE WOOGIE – PROCES STVARANJA I OSTVARENJE
– Svaki je kreativni proces obilježen koliko racionalnim toliko i intuitivnim postupcima pa tako i moj. Ne postoji neka precizna receptura stvaranja, nema tu nikakve linearnosti u smislu da nešto zamislimo pa zatim korak po korak to ostvarujemo, ali metoda ipak postoji. Postoji način kojim, jednom kada imamo određeno iskustvo i vještinu, možemo čak i inspiraciju isprovocirati. Zato netko i je umjetnik. Tako je ova izložba kao i mnoge druge moje izložbe kolažirala i u postupcima i u tehnikama i u poetikama mnoge moje raznorodne umjetničke težnje. Ono što je vrlo partikularno u ovom je slučaju bila činjenica lockdown.a, idealan mir potreban stvaranju, ali nepovoljan po pitanju libidalne energije. Imao sam pregršt započetih radova koje nisam uspijevao na željeni način finalizirati. Srećom pružila se mogućnost da to učinim na licu mjesta u prostoru Muzeja, na što od srca zahvaljujem ravnateljici te ujedno i kustosici izložbe Ketrin Milićević Mijošek, pa je u konačnici interakcija datog prostora i mojih nakana ostvarena i sintetizirana na, uvjeren sam, najkvalitetniji mogući način. Posebno me raduje interes koji je ova izložba pobudila i ugodno me iznenađuje velika posjećenost izložbe. Osoblje Muzeja organiziralo je stručna vodstava izložbom na koje se redovito odazivaju mnogobrojni srednjoškolci, studenti, građani. Vodeći publiku po izložbenom postavu nailazim na iskrenu zainteresiranost i to me ispunjava radošću.
UTJECAJ UMJETNOSTI NA DRUŠTVO
– Umjetnici su pjesnici i platonovski rečeno ne znam što je veća šteta, vjerovati im ili ne? Mnoge sam stvari učinio uz potporu kolega. Možda su bila takva vremena, možda smo imali force, romantičarske vjere i potrebe da kvalitetno iskoračimo unaprjeđujući sredinu iz koje smo potekli. Vjerovali smo da su edukacija, obrazovanje i kultura prvotni pojmovi, nulte točke, jednog mogućeg skladnijeg i suvislijeg društvenog bivanja. No suvremenim su politikama baš ti pojmovi u potpunosti neprihvatljivi, neće vam biti servirani na pladnju, u školskom udžbeniku ili nekom mediju i stoga se zahtijevaju osobni dodatni napori. Ali plašim se da smo, mi ljudi, postali pomalo zastarjela i prilično inertna roba.
HERETIK U 21. STOLJEĆU
– Obrnuto od mnogih očekivanja s usponom hi-tech sfere ljudska se je svijest u velikoj mjeri vrtoglavo srozala u područja predmodernog. Ovo naše aktualno doba mogli bi s pravom nazvati novim srednjovjekovljem. Dakle, bezrezervna vjera u jednu istinu, Google, atrofirani materinji jezik u korist univerzalnog, broken englisha, rastuće društvene uloge novih svećenika kao i ideologija spasa, trener, spiker, influencer, kuhar ili modni mačak, aktualizacija hodočašća, restorani, znamenitosti, shopping centri, ideje pripadnosti i identifikacije, društvene mreže, dovoljno zorno govore u prilog toj tezi. Zlu ne trebalo, tu su i pripadajuće pošasti koje karakteriziraju takva doba; kao npr. pandemije, te njihove nesagledive posljedice, kao što su utvrđeni i izolirani burgovi, stigmatizacija drugog, obrambeni zidovi, zakrabuljena lica i tako redom dalje. Paradoksalno ili ne, ali ključne odrednice informatičkog vremena su, baš kao i u srednjovjekovlju, plošnost i polariziranost, a iskazuju se nekritičkim kolektivizmima unutar kojih emocionalno nabrijana pastva slijepo vjeruje serviranoj stvarnosti. Vjernici su nužni da bi tržište opstalo, samo oni to ne znaju. Promijenili smo se kao vrsta čak i u antropološkom smislu, postali smo dio perpetuum mobilea, jednog sistema koji funkcionira potican isključivo svojom unutarnjom entropijom pa opranih mozgova, mi više i ne pitamo o smislu te naše auto-suicidalne avanture. S obzirom da smo s povijesne scene izbacili pjesništvo, umjetnost i filozofiju, a u međuvremenu postali servomehanizmi vlastitih izuma, pitanja poput »kuda i zašto sve to ide?« samo po sebi postaju heretička, ali nužna. Ne pripadati nijednoj opciji koje nam hyper-tržišta nude, a ravnotežu, koliko god nestabilnu i krhku, pronalaziti u sebi, to je hereza koju treba provoditi u praksi želimo li opstati kao smislena bića.