Svaki problem ima svoje rješenje, pa tako i svaka bol ima svoju terapiju. Fizioterapeut Marijan Brkljača, član stožera NK Istre 1961, svakom svom klijentu nudi prilagođenu terapiju kako bi se što prije sustigli željeni rezultate.
Osim što je dugi niz godina bio u timu Mirka Filipovića, Brkljača je radio s velikim brojem sportaša. Kako je odabrao svoj životni put, što znači biti terapeut i kako izgleda njegovo radno vrijeme, ispričao nam je u jednom vrlo ugodnom razgovoru sam Brkljača.
OD UZORA DO PROMJENE
– Nisam se odlučio baviti fizioterapijom preko noći. Životni proces vodio me k tome. Svi smo mi kao djeca imali viziju što želimo biti jednog dana. Često je to po nekom bliskom uzoru. U mom slučaju, bio je to otac. Kako je bio u građevini i često sam odlazio s njim na gradilišta, htio sam postati građevinar. S vremenom, sve se počelo mijenjati. Bio sam okružen starijim osobama koji su koristili usluge nas mladih kako bi im se izmasirala malo leđa. Uvidio sam to kao mogućnost pomoći ljudima i upisao sam se u Srednju medicinsku školu u Puli. I zaista mi je bilo dobro tamo. Bio sam odličan učenik. Upisao sam tada smjer za fizioterapeute u Rijeci. Nikad mi se nije svidjela mogućnost rada u bolnici, ali uvijek sam imao želju pomoći nekome i, na kraju, ispalo je kako mogu i naplatiti uslugu pomaganja. Fizioterapija ispala je za mene sasvim ok priča i u potpunosti sam se pronašao u tome. Mislim da u životu ne bih mogao ništa drugo raditi.
RAD SA SPORTAŠIMA
– Svojedobno, bio sam i sportaš. Igrao sam nogomet i košarku. Nakon ozljede koljena, stao sam i okrenuo sam se knjizi. Moje sportsko iskustvo mi pomaže u današnjem radu sa sportašima. Volim raditi s profesionalnim sportašima. Rad s njima je zaista specifičan i meni najdraži. Sportaši se žele što prije vratiti na teren i zbog toga s njima imam dobar feedback. S ljudima, koji ne žive sportsku priču i dolaze na jednomjesečnu terapiju radi neke problematike, puno je teže raditi i doći do željenih rezultata. Sportski život je drugačiji. Sa sportašima prolazimo kroz emocije uspjeha ali i poraza, osvojene ali i izgubljene utakmice i trke, i stvara se puno prisniji odnos.
RADNO VRIJEME FIZIOTERAPEUTA
– Čuo sam da u bolnici imaju slobodne vikende i kako rade osam sati dnevno. U sportu, ako se radi o profesionalnom fizioterapeutu koji je vezan za klub, u nekim fazama kada su pripreme radi se cijeli dan, ali kad se uđe u normalan ritam prvenstva onda je to nekoliko sati dnevno. Što se tiče slobodnih dana, 15 godina nisam bio na godišnjem odmoru. Pamtim da je zadnji bio kad sam radio u Poliklinici Peharec. Ove godine obećao sam svojoj obitelji kako ćemo otići negdje zajedno i uplatio nam krstarenje. Ali, onda je stigao period korone i odgodili su mi krstarenje. To je bio znak da mi godišnji odmor jednostavno nije suđen. Konstantno radim i još uvijek me veseli svaki odlazak na posao, svaki poziv koji dobijem vezan za posao. Svi nalazimo svoj ispušni ventil, meni je to moj posao. Ulaskom u ambulantu zaboravim sve što muči i to mi je uvijek jedna vrsta zadovoljstva. Uz ambulantu u Puli, imam ambulantu i u Beču, tako da stvarno dosta putujem.
JEDNAK PRISTUP
– Pratio sam velik broj sportaša. Uvijek je najteže tamo gdje si emotivno prisutan, gdje vidiš borbu, a limitiran si nekakvom kvalitetom. Zna se dogoditi da se trudiš vratiti nekog igrača u igru, a onda on jednostavno nestane i to me boli. Jednako pristupam svakom čovjeku, bio on u sportu ili ne, sa željom da ozdravi dovoljno brzo. Usavršavam se cijeli život s različitim tečajevima i danas stvarno ima velik broj tehnika. Svako malo počinje se promovirati nešto novo. Ne želim zvučati bahato, ali još uvijek mislim da je najbolji ljudski dodir. Imam kod sebe elektroterapiju, ali je ne upotrebljavam. Ne kažem da to ne pomaže, ali po meni je bolja ruka, određena vježba i pokret. Tijekom terapije koristim svoju tehniku koju prilagođavam potrebama klijenata.