Vjerujete li ljudima? Vjerujete li sebi? Vjerujete li životu? Mnogo pitanja postavljamo si svjesno i nesvjesno svaki dan i ona najsnažnija vezana su uz vjeru i povjerenje. To ne možemo pripisati samo modernim vremena jer se ta pitanja mnogo vidjeti u mnogim poznatim spisima, među kojima je i Božanstvena komedija u kojoj je na putu do spoznaje i odgovore Dante prošao kroz tri svijeta, pakao, čistilište i raj. No, nije mogao sav taj proći sam. U pronalasku svih odgovora trebala mu je ruka vodilja, ruka povjerenja.
Upravo je takvu ruku povjerenja tražila Porečanka Marina Radošić u svom putovanju kroz hodočašće Camino de Santiago kako bi od točke A došla do točke B i dobila odgovore na pitanja koja su se pobudila u njenom srcu.
PUT U NEPOZNATO
– Išla sam na nešto što se naziva hodočašće. Bilo je to hodočašće prema jednom od najvećih svjetskih svetišta Santiago de Compostela. Postoje raznorazni razlozi zašto se ljudi odluče na to. Prvobitno, hodočašće koristilo se iz vjerskih razloga, no s vremenom je izgubilo na popularnosti. Nakon što je ponovno razotkriveno, hodočašće postalo je interes od 200 do 300 tisuća ljudi. O hodočašću poznato kao Camino de Santiago nisam ništa znala. U mom životu dogodio se jedan trenutak u kojem sam imala potrebu stati i sjesti malo u svojoj tišini te razmisliti što i gdje učiniti sa sobom i svojim životom. U tom trenutku sam doslovno osjetila poziv da idem na to hodočašće. Svakodnevno, iz svih mogućih izvora i u svim kontekstima, kroz ljude, citat, knjigu, članak, pojavljivao mi se pojam camino što me je potaknulo na istraživanje. Postalo mi je prioritetna tema mojih razmišljanja, a onda prioritetna želja, odnosno potrebna. U jednom trenutku bilo mi je kako ne mogu na ništa drugo razmišljati osim o tome. Osjećala sam da moram ići tamo, prepustiti se i hodati. Znala sam dvije stvari, da ne vidim i da ja to stvarno želim napraviti, no nisam imala pojma kako će se to ostvariti. Kako na Poreštini nisam poznavala nikoga tko bi se mogao u takvo što opustiti, preko interneta, došla sam do organizacije koja je sastavila grupu znatiželjnih osoba koje su željele odraditi taj put i koja je organizirala putovanje. Nisam se odmah zaletjela uzimajući u obzir svoju sljepoću pošto su to zapravo meni totalno nepoznate osobe, u potpuno nepoznatom smjeru, u potpuno nepoznatom putovanju, nepoznatoj zemlji, odnosno u potpuno nepoznatoj avanturi. Unutarnji poriv pogurao me je da to učinim. Htjela sam istražiti povjerenje, povjerenje u život, povjerenje u sebe i ono nešto što pokreće sve na ovom svijetu. Želja za istraživanjem povjerenja pogurala me da istražim tu grupu ljudi i da se upustim u tu veliku avanturu.
PREPUSTITI SE
– Otkako sam upoznala prve osobe, kojima sam neizmjerno zahvalna, susrela sam se s osobama koje mi se činilo kako poznajem oduvijek. Sve susrete koje sam doživjela bili su kao da su mi bili predodređeni s određenom namjerom. Meni je za to putovanje trebala ruka, odnosno netko da me drži za ruku. Pred nama bilo je više od 400 km i bilo je pitanje kako ću od točke A do točke B doći hodajući s ruksakom na leđima. Morala sam se prepustiti i dopustiti da me netko vodi. Tim putovanjem dobila sam upravo ono što sam tražila. Svaki dan pratilo me je povjerenje i vjera u život da ću dobiti upravo ono što mi je potrebno. Bilo je prekrasno što sam imala priliku svaki dan hodati s drugom osobom, odnosno s nekom drugom rukom, s nekim drugačijim i novim svijetom. Bio bi to uvijek novi ritam hodanja, novi doživljaj, novi prolaz kroz raznorazna iskustva i avanture. Vjerujem kako je svaki dan pokraj mene hodala osoba koja je taj dan trebala biti pokraj mene.
POVJERENJE
– Kod nas, nije toliko upitno povjerenje u ljude, koliko je upitno u život. Život nam daje ljudi. Ovo iskustvo je u meni učvrstilo moja vjerovanja. Bio mi je veliki šok povratak u svakodnevicu nakon tako jakog iskustva, kao i svima. Čovjek u tom periodu kao da doživi procvat. Pričajući s osobama s kojima sam bila tamo, zaključili smo kako je taj put u biti prilika čovjeku da sagleda što je zapravo njegov život, kako ona hoda kroz život. Camino de Santiago je u biti jedno putovanje života od rođenja do smrti, odnosno kako čovjek hoda kroz svoj život, što doživljava, kako se odnosi prema životu i prema samome sebi te prema ljudima oko sebe. Dolazi se do spoznaje na čemu se treba poraditi, što treba promijeniti i što je dobro da ostane upravo takvo kakvo je. Ako je čovjek otvoren i spreman je vidjeti, čuti i osjetiti, onda je to prava prilika jer su ovim putovanjem dobije masu spoznaja. Kasnije se treba naći način kako integrirati te nove spoznaju u svoj život. Vrijeme prilagodbe nije lagano. Meni je to bila prilika, mogu reći i privilegija. Osjećala sam kako me taj camino pozvao na neki svoj način, ali svjesna sam kako su oko mene bili ljudi koji su čekali taj camino dugi niz godina.
AUTENTIČNE IDEJE
– Mislim da svi mi ostvarujemo one ideje koje su autentično naše, one koje osjećamo u dubini naše duše. Čovjeku je najteže razabrati sa sobom što je njegovo, a što nije njegovo. Većina nas mnoge stvari čini jer misli da to želi, a kada dođe do ostvarenja nekih ideja budi se nezadovoljstvo. Budi se tada spoznaja da to nije bila želja proizvedena sa srcem nego možda iza toga stoje neke druge želje ega koje su povezane s drugim ljudima radi odobravanja, priznavanja, pridavanja važnosti. Mislim kad se ostvari jedna autentična ideja da se tada čovjek istinski ispunjava.
RAZNORAZNA ISKUSTVA
– Na tom putu vidiš tko je kakav. Bile su dvije žene koje su konstantno dolazile prve na odredište, po čak i nekoliko sati prije nas. Trčale su jer su morale doći prvi. No, nećeš dobiti ništa više od drugih ako se žuriš prijeći cijeli put koji će svi ionako prijeći. Na kraju hodočašća priznale su nam kako su na kraju skužile kako žurba nije imala smisla jer se nisu mogle toliko družiti kao mi. Isto tako je bilo i s onima koji su dolazili uvijek zadnji jer su propuštali neke stvari. Bilo je tu tisuće varijacija iskustava za isti put, ali na kraju skužiš da je to ipak samo tvoj put. Samo ti si hodao u tvojim cipelama, tvoji žuljevi boljeli su samo tebe, ti se unutra suočio sa svojim unutarnjim borbama, na tebi je ta volja jer ti moraš hodati, ti nosiš svoj ruksak, svoj teret, svoj život, na leđima. Znala sam samo kako ja to želim i da ne vidim i dobila sam upravo ono što mi je trebalo, ruku i da me netko vodi. Imala sam i trenutak kada sam osjetila ljudsku nemoć, odnosno trenutak kada želiš pomoći nekom, a ne možeš. Nakon užasno teškog dana, kada sam samu sebe pitala što mi je to trebalo, imala sam jako otečenu nogu s užasnim bolovima pod velikom vrućinom bez vode, stigli smo do jedne kapelice i za mene zakačila jedna žena za koju sam bila uvjerena da je pogriješila osobu. Bila je to starija žena koja se sva tresla radi Parkinsonove bolesti. Htjela je da joj netko pomogne da dođe do oltara. Kada sam sebe osvijestila kako toj ženi treba pomoć jer sama ne može, sve me je u sekundi prošli, ništa me više nije boljelo, jer je potpuni fokus bio na njenoj potrebi i na činjenici da ako se ona uhvatila za mene u tom trenutku znači da sam dobila taj zadatak i ulogu da ja to moram odraditi. Nije mi bilo problem voditi ju, iako ne vidim. Na kraju sam s njom kleknula i držala ju kako joj se ne bi što nezgodno dogodilo. Nakon toga, imala sam snažnu emocionalnu reakciju kada sam se osvijestila kako je toj ženi i koliko bih joj htjela pomoći, a ne mogu. Osjećaj kada osjetiš tuđu težinu, muku, bol, te najgore od svega, svoju bespomoć. Ona se cijelo vrijeme trese, no kad me je snažno zagrlila, ona se toliko stisla i opustila da se u jednom trenutku prestala tresti.
BUĐENJE SVIJESTI
– Važno je probuditi svijest u sebi o vrijednostima u životu i zahvalnosti prema životu. Također je važno da se svi zajedno držimo za ruke što nedostaje među ljudima danas. Nedostaje nam ta međuljudska podrška, razumijevanje i suosjećanje. Nitko od nas nije dovoljno zahvalan. Mislim da svi uzimamo zdravo za gotovo ono što imamo i što jesmo, a fokus nam je stalno na onome što nemamo i što nismo. Svaki dan ima početak i kraj. Rijetko kad smo na početku zahvalni na onome što nam dan pruža, a na kraju dana smo ipak zahvalni što smo upravo taj dan proživjeli.