Pogurati se za nešto za čim se žudi nije mala stvar. To je odraz karaktera koji kreće k nečim jačim od nas samih, nečim što će nam pomaknuti granice i stvoriti rezultat o kojem nismo ni sanjali da je moguć. Poreč je grad u kojem su se dogodile velike promjene zahvaljujući onima koji su ih pokrenuli. Jedan od velikih napredaka može se primijetiti u plesu. Nekoć je izbor bio vrlo skroman, a danas svako dijete može pronaći nešto za sebe i svoje ambicije. Jedna od osoba koja je to omogućila je Aleksandra Hodak koja se 2011. godine odlučila priključiti radu studija za izvedbene umjetnosti „MOT 08” čime je potakla velik broj mladih da se aktiviraju u izvedbenoj umjetnosti, s posebnim akcentom na ples.
U ležernom razgovoru s Aleksandrom, otkrili smo njenu plesnu priču, kako se plesna slika promijenila u Poreču te kako se putem plesa stvaraju nova prijateljstva.
SPONTANI RAZVOJ INTERESA
– Ne mogu reći zašto sam odabrala ples. Počelo je sve spontano u vrtiću s lambadom. Oduševio me je spot pjesme Lambada. Stalno sam plesala lambadu. To mi je bila glavna aktivnost. U osnovnoj školi, nastavila sam s folklorom te započela s modernim plesom. Za vrijeme srednje škole, nije bilo ništa. Osim ritmike, u Poreču tada nije bilo plesnih aktivnosti te sam se odlučila osnovati grupu. Našla sam cure, osnovala grupu, bila sam voditelj i koreograf. Tražila sam dopuštenje ravnatelja, našla sam si mentoricu i uz njihovu podršku i pomoć počele smo plesati u srednjoj školi i pristupale smo na razna natjecanja. Za vrijeme studiranja u Puli postala sam cheerleadersica, a povratkom u Poreč nastavila sam tamo gdje sam stala. Voljela bih da se mogu dalje baviti folklorom. To mi je super, ali mislim da sam otišla u drugom smjeru. Sad bi zbog svog gušta plesala folklor. Posvetila sam se modernom plesu. Tu vodim druge i sama bih izašla na pozornicu i otplesala koreografije, od lyrical-a do MTV-a.
PROMJENE U POREČU
– Situacija u Poreču se jako promijenila u zadnjih deset godina. Prije desetak godina, nije bilo skoro pa ničeg q, a sada se baš jako proširilo što je odlično za djecu jer imaju gdje ići. Imamo dvije udruge i osnovnu ritmičku školu što je, po meni, za jedan mali grad velika stvar. Imamo velik odaziv djece i djevojaka. U toku jedne godine slijedimo plan rada pri čemu se određuju prisustvovanja na natjecanjima, te na kraju godine imamo Završnu prezentaciju rada pri čemu obradimo jednu tematsku priču i prikazujemo na čemu smo radili tokom cijele godine.
STVARANJE NOVIH PRIJATELJSTVA
– Bitno mi je da se djevojke zabave i da sa zadovoljstvom dolaze na treninge i plesati, da imaju volju plesati . Trebaju plesati zato što to one žele, a ne jer im netko nameće. Na treningu se svi trebamo osjećati ugodno. S vremenom se ovdje stvore i nova prijateljstva. Nastanu grupice prijateljica koje se prate i kasnije u životu. Nagrade jesu dobre, ali bitno mi je da one uživaju u tome što rade. Imali smo djecu koja su bila jako sramežljiva, nisu gotovo komunicirala s okolinom. Nakon pet godina, ta ista djeca postale su djevojke kojima nije bilo teško izaći pred pozornicu. Smatram da je to jako dobro za emocionalno zdravlje osobe.