Skijanje kao (s)hit, vječita je dilema u siječnju. Karavane ljudi kreću pohode na snježne planine, kreću na zimovanje kako se to nekad zvalo, a sada se zove skijanje.
Treba to posložiti redom, kronološki i prema smislu događaja. Prvo treba definirati koji to ljudi idu i kako i zašto idu, a tu imamo više skupina. Ja ću ih nabrojati redom u jednom odlomku pa neka se svatko pronađe, unaprijed se ispričavam ako sam nekoga izostavio:
Ova neka prva skupina najpoštenijih ljudi su obitelji koje idu s djecom i koje nije briga gdje i s kim, cilj im je užitak u zimskim radostima, skijanje, sanjkanje, grudanje i sve ono što nose radosti na snijegu. Ti ljudi traže mjesto koje im odgovara po nekim svojim kriterijima i nije ih briga za druge, niti kako su obučeni, niti koje se robne marke nose, niti jedu li u skupim restoranima ili kuhaju sami. Bitna im je međusobna ljubav, zajedništvo i nadasve uživancija.
Nakon njih idu iste takve obitelji ali s bitnom razlikom da moraju biti viđeni. Moraju se pohoditi sve moguće trgovine i na postojeću robu pokupovati još tih svijetlećih štraca po kojima će se raspoznavati od ostalih smrtnika, sve najnovije marke koje imaju istu svrhu kao i postojeća dobra oprema u ormaru osim što nije IN. Odabir skijališta vrlo je bitan, jer treba biti baš u tom nekom našem razdoblju Hrvatskog tjedna kad su svi “gore” i to lokacija na kojoj su sve face, da budu viđeni i primijećeni, da ne govorim o tome koliko se to narodno veselje mora evidentirati na društvenim mrežama, uživo. Odmah da se vidi gdje smo, s kim smo, koliko se ima, kako se troši, loče i diči po tim i takvim špicama malograđanske gospode plitkih svjetonazora.
Skupina istih tih tipova i tipica samo bez djece još su žešća kategorija preseravanja, lokanje po skijaškim birtijama najmanje ima veze s poantom skijanja, rekreacije i zdravog života te nekog godišnjeg odmora koji bi treba biti smisao ovakvog izleta. To su snobovi koji još više pate od viđenosti i skupoće te iste opreme koju većina niti ne koristiti i ne zna čemu služi, od race modela skija do pancerica koje svakih sat vremena otkopčavaju jer su pretvrde ali bino da su “model od ove godine” i da svjetle u mraku. Odmah pada spika o tome koliko su platili to isto, neka se zna. Obavezno parkiranje na sam ulaz ili pješački prolaz nekog svog džipa s “Tule” koferom. O seljaštvu po SPA centrima da ni ne govorim. Ako mi ne vjerujete, otvorite FB i Instagram, pun ih je.
Tu je i podskupina sponzoruša koje sve to prate po tim “Kromplacima i Nasfilima” (nije lapsus, to je originalni izgovor) za par tura vilijamovki ili Jack-cole i besplatan ski pass, jer nema se baš a svi su “gore” pa treba i to izgurati. Obećanja masnih tipova o skijaškom điru treba čim prije iskoristiti da ne bi on zaboravio pijano obećanje da nekoj od gradskih starogodišnjih špica da će je voditi na ski i počastiti još jednom špicom. A i bolje čim prije, da se pičić ne ohladi. U ovoj sponzorskoj skupini postoji i podgrupa muškaraca s ciljem da ga samo zavuče i tutne, bez obzira na bilo što, to mu je pod moram, neki ego trip tih iskompleksiranih tipova, samo trpaj.
Skupina entuzijasta koji su ludi za skijanjem su pola čudaci pola sportski ekstremi, to su oni koji idu pod svaku cijenu, ti su u 8:00 na stazi i skijaju do 16:00, nema stajanja, nema jesti ni piti, ti ne čekaju nikog i nigdje, samo voze taj svoj privatni svjetski kup, da se fino izrazim, oni ne ‘opće’ i navečer su slomljeni od tog divljanja, nikakav SPA ili izlazak ih ne zanima. Ovi spavaju i skijaju, nisu baš neko društvo, ali nisu naporni jer ih niti ne vidiš. U principu to su luđaci ili luđakinje, koji idu i sami na skijanje čim padnu dvije pahulje snijega, oni su prvi na otvorenju i zadnji na zatvaranju sezone, sve u svemu pozitivni likovi.
Skupina vrijednih ljudi kako ih ja zovem, to su oni koji u punom smislu riječi shvaćaju godišnji odmor. To su ljudi koji puno rade i zato nastoje svaki dan tog nekog godišnjeg odmora pametno iskoristiti, pričaju o tom godišnjem odmoru koji nije samo ski rokanje ili opijanje u skupim barovima. To je ekipa koja voli potrošiti i opustiti se, uvijek će naći neka nova mjesta iako imaju svoje favorit mjesto za odmor i bijeg od stresnog poslovnog života. Ima ih više i manje sportski i ski nastrojenih. Oni će skijati danas kao profi skijaš, a sutra će pak provesti u SPA ambijentu uz bućkanje u bazenu i opuštanje u sauni. Ti ljudi imaju stres kod kuće i ne nose ga na godišnji odmor. Ne mora to biti ni samo skijanje, ove vole i prošetati po planini, otići na klizanje ili izaći navečer u grad, podružiti se malo i s ljudima. Nikad ne troše previše po luđačkim bajtama uz cajke i seljački folklor. Čak i ako se nađu tamo, budu kratko, zabave se umjereno i odu. Jedna mlađa dama s kojom sam imao poslovni put u Beč, kolegica iz firme, nagovorila me da ostanemo još par dana nakon sastanka s kolegama iz Austrijske podružnice naše firme na skijanju, u nekom meni nepoznatom skijalištu, bez cajki, njonja i njihovih sponzoruša u spider/colmarovim odijelima (jer to su jedine marke koje postoje na zemlji), bez stresa, uz odličan SPA centar, specifičan i ne skup restoran, isprobali neka nova jela, popili par pića navečer uz klavir u baru, drugi dan u lokalnom lounge baru i Austrijske hitove, svaki dan nešto drugo, svaki dan neki novi đir, neki novi izazov, neku novu ideju, neki novi smijeh, neku novu pozu.
Ove godine me pozvala, odbiti ili ne, jesam li zaljubljen u kolegicu s posla ako opet prihvatim nešto tako dobro?
Vidimo se na stazi u nekom normalnom ne-Hrvatskom tjednu kad se maknu krkani i lovatori, glumice i lažljivice, te sva svita i elita foliranata.