Malo se ljudi bavi ekstremnim sportovima, no oni koji to čine ne mogu živjeti bez toga. Pripremaju se i treniraju mjesecima kako bi se mogli na nekoliko sekundi upustiti u nesvakidašnju ludu i uzbudljivu sportsku avanturu.
Dražen Siliću prvobitno nije bio san spuštati se bobom, no otkako je čuo da je Mate Mezulić postigao odličan rezultat u tom sportu, proučio ga je i vrlo brzo postao dio tima hrvatske bob reprezentacije. Bob je ekstreman sport koji pruža pravi sportski nadadrenalinski doživljaj.
Uz lagani razgovor, Dražen otkrio nam je kako je on započeo s tim sportom, kakve su pripreme, kakav je osjećaj kada se u par sekundi spušta niz bob stazu, koje su moguće povrede u bobu te koji su za njega najveći uspjesi.
ZAMIJENIO GARDALAND BOBOM
– Sportom se bavim otkako znam za sebe. Kao klinac sam bavio uvijek nečime, nogometom ili atletikom ili nečim drugim. Bilo mi je dosadno bez sportskih aktivnosti. S atletikom sam počeo od svoje trinaeste godine, a u bobu sam od 2009. godine. Trenirao sam atletiku ovdje na stadionu. Primijetio sam kako odjednom nema Mezulića. Kako ga nisam vidio pa skoro godinu dana, pitao sam trenere gdje je on. Onda su mi rekli kako je ušao u bob reprezentaciju. Putem MSN-a, dopisivao sam se s Mezulićem i pozvao me da dođem za dva tjedna u Torino. Tada sam namjeravao ići u Gardaland, pa sam prispitivao dali ići ili ne u Torino, no kad su mi prijatelji rekli da mi je to prilika, a Gardaland mogu posjetiti kad god poželim, spremio sam se i otada sam svake godine u bobu, a u Gardalandu još uvijek nisam bio.
PRIPREME ZA NATJECANJE
– Kod priprema postoje ono fizičke, gdje se svako individualno priprema, praktički atletika se radi. Tu ima puno više teretane, sprinteva i skokova. Onda su tu specifične pripreme za bob za koje idemo u Njemačku. Nalazimo se u tom nekom partner programu s Nijemcima i mi kao hrvatska reprezentacija imamo pravo ići svugdje gdje ide i njemačka reprezentacija. To nam je od velike pomoći jer Njemačka ima jedina u svijetu četiri staze, dok ostale države imaju po dvije ili tri. Imaju razne simulatore i guračke staze, a uz to surađujemo s njihovim trenerima koji nam znaju napisati i njihove programe treniranja.
OSJEĆAJI PRI VOŽNJI BOBA
– Osjećaj nema veze s ničim drugim. Brz je. Bob nema kočnice. On se upravljanjem samo ubrzava. Netko to uspoređuje s letenjem jer nema veze s autima ni s motorima. Nije toliko značajna ta iznenađujuća brzina već ta G sila jer se dolazi do 6, skoro 7, g kao kod Formule 1. To je kao da 10 Dražena sjedne na mene u sekundi. U toj jednoj sekundi gledaš cijeli svijet naglavačke, a drugoj sekundi se okreneš. Prema istraživanjima, ići 100 km/h na bob stazi je isti osjećaj kao da se osoba vozi 400 km/h na autocesti. Ove zime išli na 150 km/h po stazi koja je široka svega jedan metar i ne vidi se daljina već samo pokoji zavoj ispred sebe. Dandanas kad gledam bob sa strane, ostale kad se spuštaju, ja se uplašim jer se počne tresti zemlja i vidiš taj bob kako leti visoko pored tebe. Dok vozim je sasvim druga priča. To je toliko brzo da se nemaš vremena uplašiti. Znaš da si odgovoran za još trojicu iza sebe i paziš da se ne prevrnete svi zajedno. U ovako ekstremnom sportu postaješ s vremenom sve više odgovorniji.
POVREDE U BOBU
– Dosad, imao sam veće povrede u atletici nego u bobu. Bili su tu manji udarci, modrice te šepanje po tjedan ili dva, a prije četiri godine imali smo svi lagani potres mozga kada smo se prevrnuli, lupili s kacigama direktno u zid te su se razbile tri od ukupno četiriju kaciga. Drugima je znala najčešće stradati ključna kost kod pilota te neki zglobovi kad se krivo stane.
NAJVEĆE OSOBNO POSTIGNUĆE
– Moje najveće osobno postignuće su pohvale drugih trenera kad bi vozili za vrijeme treninga. Glavni trener André Lange dao mi je da pogledam snimke s mojom vožnjom i rekao mi je kako ju je pokazao svojim atletima budući da je to bila najbolja vožnja tog dana. Lani s novom ekipom nismo imali puno vremena za treninge. Ostale posade treniraju cijelo ljeto, a nama se mnogo toga izdogađalo tako da nam je prvi trening bio na prvoj trci, a do svjetskog prvenstva odradili smo svega samo pet treninga zajedno. Kad su nas vidjeli kako treniramo, stigli su nam komentari kako smo odjednom postali konkurencija. Stigli smo tada na 30. mjesto tog svjetskog prvenstva, ali dobro smo se pokazali.