Ništa zanimljivo ove sumorne pulske jeseni, grad se utiša, kiša na kišu, sve je nekako tiho i mirno, komadi odavno već zabundani, ne možeš više niti okom napipati dobru koku na pločniku.
Mir i tišina ono što volim a sad mi ne paše, ne paše mi u gradu, u điru, na špici, tu volim buku i žamor. Svi nekako šute, bore se s tim kišobranima i piče tim gradom bez puno riječi, zaokupljeni nekim svojim mislima.
Mogu li se čitati ili razumjeti misli? E to se ja pitam.
Izašao sam neki dan s jednom zgodnom damom, na običnu kavu. Mislio sam zgodna je, pa ćemo nakon kave otići kod mene i biti će vatreno. Činila se nekako zavodljiva, iskusna i seksualno poželjna, baš po mojoj mjeri. I počne ta kava u nekom opuštenom tonu, priča ona neku priču, meni relativno zanimljivo, kad ono svaka daljnja priča, ja mentalno i duhovno sve dalje. Ode.
Počela je filozifirati, ulaziti u neke teme koje ni sama ne razumije i blablabla melje kao navijena, nešto pokušavam reći, ova me ispreskače i uvjerava u svoju istinu, jedna je od onih koja je uvijek u pravu, koja sve zna, u sve se razumije i uporno po 10000 put postavlja svoje glupo filozofsko pitanje na koje sam odavno odgovorio i skužim uopće više nisam tu. Odlutao sam pogledom i mislima uokolo po kafiću, tražeći sugovornika jer ovaj monolog dotične glupače uopće više ne čujem.
Zaustavi se pogled na konobarici, trči ona od stola do stola, skuplja te narudžbe, nosi kave i nema mira ni sekundu. Nema šminke (malo samo), ali ima osmijeh, za svakog onog kretena kojem treba objasniti koje je pivo najhladnije i za ovakve jaranke sa kavom s toplim mlijekom i hladnom pjenom i obrnuto. Misli su mi ušle u nju, a pogled na nju i njezine pokrete, gledam, neka radna majica i preko pregača, iza kojih već vidim božanstveno tijelo, i je, svaka oblina na svojem mjestu, ne velikih ali čvrstih grudi, vitka, sva je neka žilava, sigurno je neka sportašica. Vidi se kako se kreće, hoda kao na prstima, kao da je balerina u tim svojim starim starkama. A guza iza pregače, čista petica. I ode mala malo u stranu, popustila gužva, izvila se na bok, jednim okom snima kafić i goste a drugim novine, i na svaku novu stranicu baci jedan liz na prste, kakav bi to liz bio, neću ni pomišljati. Pa se namješta laktovima na taj šank, sva je nemirna s ispupčenom stražnjicom, kao zvrk, stalno nešto radi, nema ta mira. Moje misli već odavno na razini vatreno erotske jesenje noći uz zvuke kiše koja neumorno pada.
Po svim mojim teorijama, ja bi ovu prasnuo, i to jako.
I sad šta, moje su misli otišle predaleko, ovoj je svaki pokret kao neka melodija, ova je kao morska vila, ne znam joj ni ime, prvi put je vidim, ustvari u ovaj kafić dovela me ova koja blebetuša koja još nije završila pričati o sebi i svojim nadnaravnim uspjesima. Kratkim osvrtom na ovozemaljski svijet, slušajući ju malo i saznao sam da je uspjela istrčati neki Ljubljanski polumaraton, odmah sam joj dao podršku da istrči i slijedeći jer je očigledno jedini put do orgazma.
Vratio sam misao i pogled na malu s tacnom, grickala je neki slani štapić, i zastala kad je vidjela da je gledam, gledali smo se tako neko vrijeme, mogu li se čitati misli, mogu li se misli odvesti u nekom smjeru, ovo je bila čista strast prema jednoj ženi od akcije, ženi koja zrači. Namignuo sam, osmjehnuo se i bio sam siguran, pročitala mi je misli.
Pitam blebetušu koje je koliko sam razumio uspjela Arapima prodati pijesak: “Masturbiraš li?”.
Odjednom šokirana i zbunjena kaže da ne, pa kaže da, ponekad, ali malo.
Rekao sam joj: “E pa moraš više, a sad moram ići, čujemo se, pozdrav. “.
Ustanem i odem platiti račun, mala je znala, na računu dobio sam njezin broj i već tu istu večer pala je kiša, a mi smo bili kao u mislima, u vatreno erotskoj jesenjoj noći, goli i mokri.
Po svim mojim teorijama, nešto je ipak prasnulo, i to jako.
https://www.youtube.com/watch?v=vPnA1TaKYMY