Na odjelu radiologije u Puli zasigurno ste prethodnih godina sreli inženjera medicinske radiologije Milana Radonića. No, promijenio je adresu i danas radi na odjelu radiologije u dalekoj nam Švedskoj, točnije u Jönköping, grad koji je sličan Rijeci, između Gothenburga i Stockholma, gdje ima oko 100 000 stanovnika.
Budući da radi na istom odjelu samo u drugoj državi, pitali smo Radonića da nam usporedi odnos pacijenta i specijalista na radiologiji u Hrvatskoj i Švedskoj. U samo nekoliko minuta, Milan nam je dao konkretnu usporedbu situacije u Hrvatskoj i one u Švedskoj.
NIŠTA NIJE SAMO CRNO I BIJELO
– Postoji velika razlika između odnosa pacijenta i liječnika. No, ništa nije samo crno i bijelo. Nešto je kod nas bolje, nešto je kod njih bolje.
U Švedskoj je puno teži pristup pacijenta liječniku nego u Hrvatskoj. Ne može se tek tako doći do liječnika. Treba se zakazati termin, a liste čekanja su dosta duže naspram naših pa tako i kada pacijenti dođu na zakazane preglede, znaju dosta dugo čekati. Ali tu je još jedna velika razlika, pacijenti su se navikli na to i uopće se ne bune. U čekaonicama imaju televizore, aparat za čaj, knjige, časopise tako da im prođe brže vrijeme. To je takva kultura u Švedskoj. Gdje god da se dođe, u knjižnicu ili kiosk, uzme se svoj broj i čeka se red. Uopće nisu temperamentni kao mi.
MANJAK LIJEČNIKA I PROBLEM S JEZIKOM
– Postoji veliki problem s liječnicima jer ih nema dovoljno. U južnom dijelu Švedske još nije toliko izražen koliko je to izraženo gore na sjeveru pošto nitko ne želi gore živjeti zbog svjetla i hladnoće. Velik broj liječnika su stranci i ne znaju dobro jezik. Nakon nekoliko slučajeva gdje je pacijent završio dosta loše zbog liječnika koji nije dobro razumio jezik, od travnja 2016. godine, svo zdravstveno osoblje mora položiti minimalno C1 kao nivo jezika. Tek onda specijalist može dobiti licencu, naravno ako i diplome odgovaraju. To su dosta postrožili. Ovdje nije kao u nekoj drugoj struci gdje se može lako sporazumijevati na engleskom. Nama dolaze ljudi koji možda ni ne znaju dobro švedski, a ni engleski. Sve u svemu, švedski je glavni jezik ovdje i mora ga se znati.
BOLJA ORGANIZACIJA
– Uvjeti rada su bolji pa i organizacija. Puno je manje pacijenata. Ima puno više zaposlenih. Imamo se tako vremena posvetiti svakom pacijentu upravo onako kako zaslužuje. U Hrvatskoj zna biti tolika gužva da ne stigneš reći pacijentu niti dobar dan niti doviđenja. Ovdje si uzimaju puno više vremena i tretiraju pacijenta onako kako spada.
Što se tiče zaposlenika, imamo voće i aparate za kavu koji su besplatni. Manje je stresa na poslu. Postoje dvije obavezne neplaćene pauze, svaka u trajanju od pola sata. Pitao sam mogu li samo odraditi osam sati bez pauze, no nisu mi dali jer bi bez pauza posao bio previše stresan. Veće je poštovanje za radnika. Ako dođe do nekakvog konflikta, oni to smirenije rješavaju. Nema povišenih tonova. Puno bolja je atmosfera jer manje stresa. Čovjek osjeti tako da se puno više cijeni njegov rad i trud i puno se bolje osjeća. Veća je odgovornost prema radnom vremena. Dolazi se pola sata prije radnog vremena i polako se pripremiš za posao koji ćeš odraditi taj dan. U Hrvatskoj odmah nakon radnog vremena, ode se kući. Ovdje mi se čini kao da je neuljudno otići ranije kući. Kad završi radno vrijeme čeka se da netko drugi krene prvi kući jer nije uredu da prvi odlaziš.
Nitko nas ne provjera kad smo otišli i vratili se s pauze. Sami ubacujemo šifre i kako sam uspio primijetiti, u Švedskoj su oko toga dosta pošteni.
OTVORENA I DIREKTNA KOMUNIKACIJA
– Zanimljivo je to što se u komunikaciji sa svima koristi direktan odnos. Nitko ne koristi “Vi” kako bi se obratio drugoj osobi. Bio mi je to malo neobično jer sam naučen obratiti se s “Vi” kada se susrećem sa starijom osobom.
PROCES PREGLEDA
– Kada dođe pacijent u bolnicu, javlja se medicinskoj sestri na šalteru koja ga priprema za pregled, uputi ga da mora skinuti metalne predmete sa sebe te mu daje posebnu odjeću za snimanje. Dok se mi pripremo za pregled, on nas čeka u posebnoj čekaonici gledajući televiziju ili čitajući novine. U pripremama, čitamo sve što imamo o pacijentu, od njegove amneze do onog što je potrebno napraviti. Zatim popričamo još malo s njim da vidimo konkretnije na što bi morali još pripaziti. Malo je intimnija i smirenija atmosfera nego u Hrvatskoj.