[supsystic-gallery id=3]
Nakon višegodišnje suradnje s NK Istrom 1961 kao pomoćni trener, Elvis Peršić nastavio je svoju trenersku karijeru kao član bob prezentacije te privatno vodi profesionalne i rekreacijske individualne treninge s raznim sportašima.
Uz miran razgovor, Elvis nam je objasnio koje su kvalitete dobrog trenera, što za njega znače pojmovi idealanog i teškog sportaša, a podijelio je s nama nekoliko crtica iz svog trenerskog iskustva.
KVALITETE DOBROG TRENERA
– Kvalitete dobrog trenera su stručnost, psihologija i pedagogija. Stručnost pri odrađivanju treninga i planiranju taktike ne može doći do izražaja ako ne znaš to prenijeti na sportaše koji jednostavno psihički nisu isti. Neki sportaši su jači, neki slabiji, a ti iz njega moraš izvuči 100 posto. To ne možeš svaki put bez dobrog pristupa.
Trener prvenstveno mora biti ličnost. Ne može biti splašen tip i sam po sebi ne motivaran. Mogu, npr., imati veoma težak dan i osjećati se loše, moji privatni problemi mogu ozbiljni, ali ja na trening moram doći nasmiješen, te pun optimizma i motivacije i kao takav prenosim pozitivnu energiju na druge. Nabacim smiješak, pa čak i ako nije pravi. Moram biti taj koji donosi vedrinu da bi se to moglo odraditi. To nije posao tehničke struke da upravljaš nekakvim strojem ili nekim uređajem, nego to je čovjek. Čovjek osjeti ako si ti došao preko svoje volje. I to onda mogu reći da nisi trener. Svaki trening se mora odraditi profesionalno. Kad otiđem s terena ili stadiona, onda se mogu opet vratiti u svoju fazu, no sa sportašima moram uvijek prenijeti motivaciju i pozitivu.
TEŽAK VS IDEALAN SPORTAŠ
Težak sportaš povezujem s nedostatkom kućnog odgoja. Težak sportaš je razmaženo derište. To je ufurani lik iz bajke, nekompletna osoba. Njega moraš stalno navijati kao budilicu svako jutro. Nakon što ga naviješ, moraš ga forsirati, ući mu u mozak i neprestano motivirati.
- Idealan sportaš je radnik. Čovjek koji je predan poslu. Danas mu je to sport, sutra će mu to biti neka druga zanimacija. To je čovjek koji voli raditi i s takvim ljudima nema problema. Mi smo tu da odradimo, ja sam da kažem šta da se radi, a on je tu da odradi i zajedno idemo na natjecanje predstaviti to što smo sve skupa odradili.
NAJVEĆI SPORTSKI IZAZOV
- Natjecanje bilo koje. Dok sam bio sportaš i sad kao trener, uvijek kad je neko prvenstvo u pitanju znam da to treba pobijediti i složiti sve kockice da se to napravi. To je pravi podvig.
TRENERSKA ZADOVOLJSTVA
- Ima ih više, ali najveća su mi kad mi je atletičar Marko Milanović 2008. godine postao seniorski prvak Hrvatske na 400 prepona, generalno u NK Istri 1961 što sam pomaknuo neke granice kondicijske pripreme u tom klubu, osvajanje šestog mjesta što smo ostvarili radom Igora Pamića, ali i teške utakmice kada smo, npr., dobili Hajduk 4:1, specifične utakmice koje su nama bile bitne te nedavni uspjeh Dražena Silića u bobu koji je odvozio četverac i postigao dvadeset i osmi uspjeh na Svjetskom prvenstvu što je odlično za jednu malu zemlju kao što je Hrvatska. To su segmenti u karijeri koje mogu izdvojiti.
RAD UZ NADREĐENE TRENERE
- Radio sam s dosta trenera i svaki ima svoj način rada. Sa svima sam se složio jer svi oni imaju svoj specifičan pristup radu. Uvijek se pri upoznavanju izrazim tko sam i što sve mogu napraviti. Princip treninga je pak svugdje gotovo isti, postoje samo male nijanse koje se razlikuju od trenera do trenera.
- Glavni trener je glavni šef. On određuje što se i kada radi. On je najodgovorniji čovjek u pogonu i njegovo je da odluči koliko, zašto i kako ću raditi. On snosi i tu odgovornost jesam li ja dobro iskorišten kao pomoćni trener ili ne.
Mogu izdvojiti dva trenera s kojima sam dosta prošao, Igor Pamić i Zoran Vulić. S njima sam mnogo naučio i prošao kroz tu nogometnu ligu koja nije samo sport, već i politika, taktika i nadmudrivanje. Treba biti jedan dobar lisac za proći kroz sve to. Nije to samo biti trener. Ovdje pobjeđuje lukaviji. Dobar i lukav trener uz svoje lukave pomoćnike natječe se s ostalima tko će bolje shemu složiti.
EMOCIJE TRENERA NAKON NAPUŠTANJA KLUB NK ISTRE 1961
- Bilo je to osam godina predanog rada u mom gradu i klubu kojeg volim. Nije to bilo kao kad si neki strani trener i jednostavno otiđeš u drugi grad, pa nakon raskida ideš jednostavno doma. Teško mi je bilo donijeti odluku odlaska iz kluba, ali jednostavno moram čekati neka bolja vremena i situaciju pri kojoj će se moći realizirati neke stvari na jedan sportski način.