Jeste li se ikad osjećali kao outsider, odnosno kao netko tko se ne uklapa u društvo jer ga to isto društvo ne smatra normalnim? Možemo li zaista definirati što je normalno budući da je svaki čovjek jedinstven sam po sebi? Etiketiranje i izbacivanje pojedinca iz društva zato što nije poput nas prisutno je u svim socijalnim segmentima današnjice usprkos svim napredcima koji su se kroz stoljeća načinili. No, kako nam spominje Nirvana Kos, magistrica psihologije i certificirana analistica ABA terapije za pomoć djeci s autizmom, upravo mi možemo biti ti ljudi koji čine pozitivnu promjenu pri odgoju naše djece te svakog outsidera načinimo punopravnim članom zajednice u kojoj živimo.

OKRUTNOST U DRUŠTVU

– Svakodnevno čujemo priče o diskriminaciji protiv djece s posebnim potrebama; pojedinci sa zlim komentarima, pogled koji baca iskre prezira, konobar koji moli majku da odstrani svoje “neodgojeno” dijete iz restorana, ljudi koji se odmiču od pojedinaca kao da imaju gubu jer se drugačije izražavaju, majka koja je odstranila svoje dijete s plaže da se “slučajno” njen najzlatniji dečko, koji će naravno odrasti da postane Nobelovac ili neurokirurg, ne bi igrao sa djetetom koji ne priča ili ima neka stereotipična ponašanja. Uglavnom, jedini koji su u društvu “neodgojeni” su takvi pojedinci koji se ponašaju kao da su iznad svake mane ili greške. Postali smo društvo gdje okrutnost prema životinjama, djeci, nemoćnima, i jedni drugima uvjetuje preživljavanje. Koliko čujem od klinaca u školi, ako pokažeš i najmanju slabost, inače uvjetovanu po stupnju okrutnosti, najnovijem telefonu, ili markiranoj odjeći, pojedu te živog i izbace iz “socijalnog kruga”.

BUDI TAJ ČOVJEK

– Ima toliko problema u današnjem društvu da tolerancija prema pojedincima s posebnim potrebama je “najmanji” problem. Empatija više jednostavno nije ‘IN’. Osobe koje štite druge, zalažu se za slabije, vjeruju da svih treba tretirati kao sebe, osjećaju grižnju savjesti, imaju i trunčicu integriteta, jednostavno su označeni kao “čudaci”. Na kraju dana, međuljudski odnosi su sve što nam ostaje od naše ljudskosti. Već patimo jer je država u lošem stanju, već je teško jer ima toliko malo istinskih prijatelja, zamislimo si da smo još van novog društvenog poretka i da volimo i podržavamo pojedince koji su se, sa svojim razlikama i unikatom, izdvojili od naših normi. Budi taj čovjek. Onaj koji će promatrati, razumjeti, i ponuditi pomoć. Društvo ne razumije jer nije educirano. Društvo ne tolerira jer nije tako odgojeno. Ponekad je potreban samo osmijeh, ljubaznost u očima, i pokret podrške da empatija i tolerantnost postanu životna uvjerenja. Budimo osobe koje će naučiti svoju djecu da budu ona koja se igraju sa svima bez obzira na predrasude. Pitaju me često kako želim odgojiti svoje dijete, sto mama sve sa svojom ideologijom kako je dijete najvažnije na svijetu, ne smije plakati, smije jesti što želi, ako želi neku igračku mora je imati, mora spavati u istom krevetu s roditeljima… Moj odgovor je da se nadam da će moje dijete prije svega biti čovjek bez obzira na moj stil odgoja. Onakav kako treba. Da će biti obziran prema prijateljima, da će pomoći slabijima od sebe, da će znati točno što je prijatelj s posebnim potrebama i da neće razumjeti što znači “naučiti kako se igrati s njima”, nek mu to bude prirodno jer je imao roditelje koji su gradili u njemu tu ljubav prema drugima. Neka bude osoba koja marljivo radi, poštuje starije, i voli svoju obitelj, jer na kraju dana da li si Nobelovac ili vodoinstalater, najvažnije je da si prvo čovjek. Da razumije koje su društvene potrebe najranjivijih i da je dovoljno jak da se odupre društvenom poretku i napravi ono što je ispravno, uvijek, čak i kad ga drugi ne gledaju.