Kažu da je ljepota prolazna, ali glad nije, te se često savjetuje brak s kuharom. Prema primjerima kojima smo uspjeli zaista, ima tu istine. Kuhari se zaista brinu da osobe uz njih dobro jedu, biraju namirnice, slušaju tradiciju, ali stvaraju i nove kreacije, upravo kako i to čini Dean Čitar, nekadašnji istarski ugostitelj, a danas jedan od kuhara popularnog lanca talijanskih restorana u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Svoju strast i ljubav prema kulinarstvu, Čitar prebacio je u drugu državu gdje se kultura razlikuje od naše, ali ljubav prema posebno pripravljenom jelu, jednako se budi u želucima sviju ljudi.

Zaista smo se raspričali s Deanom i otkrili razloge njegova odlaska, što li je otkrio u Engleskoj te što se u njemu pobuđuje dok kuha.

NOVI POČETAK U ENGLESKOJ

– Odlazak je za mene bio stvarno veliki korak. Vratio sam se u Poreč iz Italije kada sam imao 19 godina. Dok sam radio u Italiji, kako nisam imao još svoje auto, bio sam pretežito samo u hotelu u kojem sam radio i patio sam stalno za Porečom. Ovdje sam si napravio određenu karijeru. Otvorio sam restoran što je išlo po zlu radi mene ali i radi drugih. Uvijek sam tražio način kako bi ostao tu, vjerovao sam kako postoje bolji dani, ali onda u svojoj 32. godini shvatio sam kako to sve stagnira, posebice kad sam vidio način rada jedne velike korporacije tu kod nas, prljave igre, rezanje sati, rezovi i na plaći, stalna obećanja koja ostaju samo na izgovorenim riječima. Nisam si dao više vremena za čekanje tih boljih dana i rekao sam sebi da idem u svijet. U Engleskoj trenutno radim za jedan od najvećih talijanskih lanaca restorana. Carlo Distefano, frizer iz Sicilije, započeo je cijelu tu priču davnih dana kad je emigrirao u Englesku i otvorio svoj prvi restoran u Birminghamu, gdje upravo ja sada radim. Danas ga nazivaju kumom Birminghamovih ručkova, te često upravo u tom njegovom prvom restoranu, poznat pod imenom San Carlo, gostuju poznate ličnosti.

NAPREDOVANJE

– U kuhinji nas ima dvadesetak od čega je njih petnaestak Talijana, konobari su svi Talijani, pa mi jezik nije problem. Englezi, po onome što sam uspio vidjeti, jako su profesionalni i zaista cijene rad i trud čovjeka, spremni su motivirati radnika. Sviđa mi se kultura koja je tamo. Imaš svoja prava i stvarno se isplati biti dobar. U kratko vrijeme što sam tamo, mogu reći da sam već i napredovao. Od običnog kuhara postao sam sous-chef. Kako se u svakom restoranu jede u biti isto, kuham po nekoj šabloni, no imam ponekad i mogućnost, kada kuham za menadžere, skuhati nešto po svome. Istarska kuhinja im se jako sviđa i često me znaju pitati da im skuham nešto iz naše domaće kuhinje.

ENGLEZI U KULINARSTVU

– Mislio sam kako Englezi nemaju kulturu kulinarstva, ali otkako sam tamo, vidio sam kako zaista imaju. Jedini problem je što generacije nisu nastavile tradiciju. Kod njih se jako cijeni pečenje i po tome su i poznati. U svom kulinarstvu nude jako puno vrsta pečenja s krumpirom koji je obrađen na tri načina. Počinje ga se obrađivati dan prije da bi ga se dan poslije završilo. Tu su specifični umaci od kosti koji se kuhaju 24 sata pa filtriraju. Jako su dobri pri pripremi kolača, a i baš ih vole jesti.

EMOCIJE PRILIKOM KUHANJA

– Dok kuham, u meni se bude razne emocije. Kuhinja me smiruje posebice kad me netko naljuti, kad sam pod nekakvim stresom ili kad neki loš dan. Pusti me u kuhinju, daj mi tave, daj mi namirnice, pusti me da skuham nešto i meni je time dan ispunjen i osjećam se puno bolje. To je ono nešto čime mogu predstaviti sebe, ono što se krije u meni, strast, ljubav. Uvijek pazim na svježu namirnicu. Kuham gostima upravo ono što i meni najviše paše. Svaki veliki kuhar prenijet će svom učeniku da gostu skuha kao da kuha za sebe. Ako je tebi ono što skuhaš dobro, biti će dobro i gostu. A i ako pojedemo nešto što nam je dobro, biti ćemo i dobro raspoloženi.