Pokrili smo staru šjoru jer nam je do nje stalo, jer smo rasli gledajući ju, jer nam je bila pratnja u igri, bila nam je slušatelj u trenucima kada nitko nije htio slušati, u trenucima kada nam je bilo teško, ali i u trenucima zabave. Premještali su je, ali ona se uvijek vratila na to svoje staro mjesto kako bi održala vezu s nama u zanimljivim trenucima našega života. Neovisno o vremenu, i kad je sunce, i kad je kiša, i kad je hladno, i kad je toplo, samo je šutjela i bila i ostala tu za nas, tihi simbol Poreča, za sve one koji su u njem odrasli jer mijenjao se grad, promijenili smo se i mi, ali ona je uvijek ostala ista.

Vrijeme je da se i mi brinemo za nju jer ZAHVALNOST je ono što naš život ponovno pokreće. Biti zahvalan za sve što nam je dala i zahvalan što joj sada možemo pomoći. Možemo joj pomoći zagrijati druge s onime što nam je viška. Imamo gotovo svi dvije ruke, dvije noge, jednu glavu. Ne trebaju nam 10 zimskih jakni, 10 proljetnih i 10 ljetnih. Barem jednu možemo dati onima koji se previše hlade sa svojom jednom majicom u ovoj zimi. Zahvaljujući staroj šjori i njenom primjeru, Porečani su uvijek spremni pomoći, odreći se nečeg svoga i podijeliti s bližnjima, jer u njima kuca jedno veliko srce solidarnosti. U jednom sasvim običnom nedjeljnom popodnevnu, Porečan po Porečan, odrasli, ali i maleni, donijeli su nešto iz svoga ormara i svatko dao mali doprinos velikoj hrpi koja se nakupila. Planina jakana i kaputa skupila se kako bi nam svima ova zima bila toplija. Veliko srce Poreča još jednom pokazalo je svoju veliku snagu i od početnih dviju riječi ideje Nataše Cvijanović u par dana učinilo jedno veliko čudo.