Svi ih gledamo. Neki od nas ih komentiraju, kritikama, konstatacijama ili pohvalama, a neki od nas samo šute o njima. Dio su naše svakodnevice i ima ih u sve većem broju, a jedan od njihovih autora je Danijel Bartolić, fotograf iz NuNu Production-a.

Tijekom jednog neobičnog, nadasve izazovnog, dana, kada nam je sve loše krenulo, pružala nam se prilika razgovora s Bartolićem. Njegove fotografije s ptičje perspektive nisu samo osvojile Puležane i Istrijane, već i National Geographic, svjetski poznati časopise za one koji žele znati više i proučiti zanimljivosti iz prirode, znanosti, ekologije i zemljopisa.

No, kako biste imali mogućnost upoznati priču prostornih ljepota s daleke perspektive, Danijel mora uložiti krv, znoj i suze u svoj nadasve odgovoran posao, što možete pročitati u nastavku.

PUT DO PROFESIONALNOG IZRAŽAVANJA FOTOGRAFIJOM

– Počeo sam s fotografijom iz hobija, u biti otkad znam za sebe. Bio sam jako dugo IT-evac, odnosno bavio sam se servisom, hardverima i softverima, mrežama i ostalo. Prije deset godina postao sam otac i otkako mi se kćer rodila, uvidio sam kako bi bilo dobro napraviti bolje fotografije vezane uz njeno odrastanje pa sam kupio od frenda prvi profesionalni fotoaparat, odnosno SRL s izmjenjivim objektivima. Tu sam se zeznuo i upao sam u svijet fotografijom. Otkrio sam kako u tom svijetu možeš stvarno postići ono što želiš pomoću efekata i kadrova. Počeo sam sve više i više vremena provoditi s fotkanjem, te kako su počele kružiti moje fotke, počeli su mi se javljati ljudi s angažmanima. U početku, dok sam se još upoznavao s tim svijetom i počeo lagano baviti na komercijalan način, bilo mi je teško odrediti cijenu. Trebalo mi je dvije godine da nađem sistem određivanja cijena kojeg i danas koristim. Kao profesionalac, moraš se pozabaviti s puno više toga nego kad si običan amater, počevši od same birokracije.Kad gledam neku od mojih fotografija vidim krv, znoj i suze. Iza svake fotografije, uloženo je puno rada i vremena. Prije efektivnog rada, potroši se puno vremena na istraživanje te čitanje raznih recenzija. Najljepši dio svega ovoga je i dalje ganjati kadar. Meni je u ovom poslu kadar sve. Prođe milisekunda i kadar više nije taj koji si htio. Kad su mi bili bitni, znao sam ići po kadrove i dvadeset puta za redom dok nisam dobio ono što sam zaista htio. U tim slučajevima znam koji točno kadar želim i da ću ga prije ili kasnije uspjeti uhvatiti. Ali ima i onih koji mjesecima hvataju jedan kadar, a znam za slučaj kada je čovjek osam godina ganjao jedan kadar.

RAD S LETJELICOM

– Dronovi su još za sada vrlo nova stvar. To je zaista kompleksan komad hardvera, senzora i raznih kombinacija, a povezuje se s četiri različita protokola. Radi se o elektronskom uređaju i ako osoba ne zna princip njegova rada, ukoliko se dogodi nešto loše u zraku, ne zna s čime se bori. Prva stvar koju se treba napraviti je upoznati se sa svojom letjelicom. Apsolutni prioritet treba biti sigurnost jer sve što leti može pasti i ozlijediti nekoga. Mi nikad ne snimamo s dronom iznad skupine ljudi već se dron uvijek nalazi pokraj. Dron je letjelica i čim ga digneš na 10 m ili na 100 m, to se gleda kao da si digao zrakoplov ili neku drugu letjelicu u zrak i samim time sudionik si zračnog prometa. O tome se brine CCAA. Sastavljen je pravilnik koji nije dobar, ali dobro je da imamo i to nego ništa. Prema tom pravilniku se sve fotografije trebaju slati Državnoj geodetskoj upravi, te najaviti snimanje 15 dana unaprijed što je u ovom poslu gotovo nemoguće jer ne mogu znati što će se konkretno dogoditi u razmaku od nekoliko dana. Sada je u razvoju pravilnik Europske unije prema kojem će CCAA izmijeniti svoj pravilnik.

IZNENAĐENJE IZ NG-a

– Jedna od najdražih fotografija mi je ona koja se našla u National Geographicu. Nastala je sasvim slučajno. Bio mi je to drugi ili treći testni let. Išao sam to testirati kako bi skužio funkcije. Bio je jako čudan zalazak. U prvom planu je Pula, Arena, Uljanik te iza Uljanika bio jedan veliki dugački oblak iza kojeg je sunce te je cijela fotografija poprimila jednu krasnu narančastu boju. I kad su me zvali iz Nationala Geographica, bio sam jako iznenađen. Tada sam po prvi put shvatio da mi radimo nešto zaista ozbiljno.