Uzeti loptu u šaku, skočiti na teren među druge igrače, probijati se kroz prepreke kako bi se mogla ubaciti upravo ta lopta u mrežu, upravo je misao koja se svakog tjedna prije utakmice vrti po glavi Matije Rađakovića, atraktivan i aktivan rukometaš RK Poreč.

Zna se kako rukomet nije lagan sport, zbog konstantnih udaraca za vrijeme igre, gdje jedan potez može promijeniti tok profesionalne karijere. Matija se kao i mnogi rukometaši suočio s jednom jakom povredom, no nastavio je sa svojom strašću razmišljajući i o daljnjoj budućnosti što nam je direktno i ispričao u kratkom razgovoru.

OD SPORTAŠA DO TRENERA

– U prvom razredu osnove škole, počeo sam s nogometom, pa sam mi je najbolji prijatelj predložio da počnemo s rukometom. Tamo je onda bio profesor Miroslav Mataija i otada sam rukometu. Mogu reći da me je dosta odgojio u rukometu. Sad mi je šef u rukometnoj školi jer uz moju aktivnost kao sportaš, već pet godina treniram i djecu. Malo mi je to još uvijek čudno. Prije su vodili meni, a sad ja vodim djecu, ali naviknuo sam se s vremenom. Imao sam dobre učitelje i dosta sam naučio od njih. Ni trening s djecom ni trening s ekipom iz tima se ne može odraditi na pola. Uz naše svakidašnje treninge s cijelom ekipom, svatko od nas radi i na sebi ujutro u teretani i čim nisam odradio trening osjećam se slabije kad dođe vrijeme utakmice. Kroz godine, stvorio sam si taj neki ritam.

TREMA PRIJE TEKME

– Već sam više od deset godina u profesionalnoj igri u seniorski ekipi i uvijek me prati trema prije utakmice dok ne izađem na parket, uz malo stresa i znoja. No, čim uhvatim loptu, sav strah i trema nestaju. Na terenu, vidim igrače kao jednu vrstu frontalne prepreke. Svaki tjedan, kroz svaku utakmicu, oni jesu prepreke. U deset godina što igram, stekao sam stvarno puno prijatelja putem rukometa, ali u tih 60 minuta utakmice, on više nije prijatelj već prepreka, tkogod da bio.

UDARCI U RUKOMETU

– U rukometu se pokupi jako puno udaraca. Meni je najteža bila povreda ramena kojeg sam trebao operirati pretprošle godine. Do tada, imao sam neke manje povrede, od kojih nije bilo ništa ozbiljno. Na jednoj prijateljskoj utakmici u Poreču u siječnju 2016., jedan protivnik iz Kopra povukao me s leđa kad sam išao šutirati i odmah sam osjetio nešto. Zbog oporavka izgubio sam cijelu jednu godinu. Dok čovjek ne dođe u tu situaciju ne zna koliko je to u biti teško stanje za psihu. Treba biti psihički dosta jak da se prihvati ta ozljeda pa se probati što prije oporaviti. Vrlo je jak strah jeli je moguć u biti oporavak nakon tako teške ozljede. Neko vrijeme imali smo psihologa koji nas je pratio, no sada klub nema toliko novaca da bude toliko ljudi oko nas. Kad sam ušao u prvu ekipu i jednom mjesečno imali smo savjetovanje s psihologom pri kojima smo znali raditi i neke vježbice. Uz izrazito zdrav život, može se igrati i sa 38 godina, ali za to treba veliko odricanje i predanost. Prosječno se igra do 35. godine, a onda se ide ili za trenera ili se mijenja posao. Imam sreću što, uz igru, imam i dobar posao, a i rješavam si studij na fakultetu, te sam završio i trenersku školu. Ne razmišljam još o tom kraju jer se osjećam još dovoljno mlad.

ZAJEDNIŠTVO I TIMSKI RAD

– Puno je više ljubavi prema ovom sportu naspram koristi. Rukomet nije plaćen sport kao što su to nogomet i košarka. U manjim sredinama kao što je naša, ne može se samo od toga živjeti. Čovjek se u rukometu nekako odgoji i nauči što je zajedništvo i timski rad. Stekao sam stvarno puno prijatelja i zahvaljujući rukometu postao sam ono što jesam danas, normalan čovjek, barem se takvim smatram.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *