Tren za trenom prolazi nam život. Uspomena je više negoli 1000, no što smo zabilježili? Što smo ostavili onima koji tek dolaze o nama? Fotografija bilježi povijest, kako društvenu tako i osobnu svakog pojedinca. Uhvatiti trenutak fotografijom je ono što čini uspomenu dugoročnom.

Barbara Fornažar iz pulskog Flash Studija bilježi tuđe i svoje trenutke za pamćenje. Ukoliko dugo niste bili kod fotografa, pogledajte zašto biste trebali posjetiti jednog, ali možda upravo Barbaru.

OD DJETINJSTVA S FOTOGRAFIJOM

– Kao dijete znala sam uzeti fotoaparat i igrati se s njime. Bilo mi je bitno zabilježiti svaki trenutak. Onda sam imala maniju skupljanja starih slika. Jako puno su mi značile te stare slike, bez obzira bila ja na njima ili čak ljudi koje nisam poznala. Bilo mi je važno da se zadrži taj neki trenutak, lijep ili ružan. Situacija gdje mi sad sjedimo, možda se neće više ponoviti, ali ako ju se slika ostaje uvijek uspomena na taj trenutak. Nazvali su me lovcem na čudesne trenutke.

STARE NAVIKE PONOVNO SE VRAĆAJU

– Fotografijom se bavim već dvadeset godina. Prije četiri godine otvorila sam svoj studio s idejom da vratim ljudima onaj osjećaj odlaska kod fotografa. Kad sam bila mala, roditelji su me naučili da kad bi se kupile nove patike ili knjige za školu stati obavezno kod fotografa i napraviti jednu sliku. Nekad je to bio običaj, a sada smo to izgubili. Imamo te mobitele s kojima se oslikava 5000 fotografija od kojih na kraju niti jednu ne napravimo niti ikome poklonimo. Htjela sam ljudima omogućiti da si priušte trajnu uspomenu, odnosno vratiti naviku ponovne izrade fotografije i mislim da sam u tome i uspjela. Vratila sam ponovno i običaj upravo tog slikanja u fotografskom studiju. Nekad nisu svi imali fotoaparate pa su ljudi znali donositi torte kod fotografa kako bi se uslikali s tortom za rođendan. Upravo je tako bio oslikan moj prvi rođendan kod jednog pulskog fotografa.

EMOCIJE

– Emocije te vode k svemu. U poslovnom svijetu ne bi se trebalo prepustiti emocijama, ali u fotografiji i u tom nekom umjetničkom djelu jako su bitne emocije. Dogodi se da idem u rodilište slikati bebice koje su se tek rodile i dogodi se da imam pune oči suza zajedno s roditeljima od sreće što dijeliš taj lijepi trenutak s njima.

OPČINJENOST FOTOGRAFIJOM

– Koliko volim slikati druge, toliko volim slikati i sebe. Radim jako puno svojih slika. Opčinjena sam fotografijom i pretvorila sam tu ljubav u svoj posao. S njima svakako šaljem i nekakvu poruku, ponekad i nekoj određenoj osobi i vjerujem kako ta određena osoba tada zna što joj želim reći. Volim kad ljudi prepoznaju tu ljubav koju dam u to slikanje.

SIN KREĆE MAJČINIM STOPAMA

– Svog sina apsolutno ne ubacujem u to, ali vidim da to on sam radi. Prednja kamera mobitela mu nije radila i sve što je slikao morao je odraditi sa selfie kamerom. Kad sam ih pogledala, bile su to lijepo kadrirane fotografije i dobro je sve napravio i onda sam počela malo paziti pa sam mu popravila mobitel kako bi mogao lijepo slikati. Od moje kolegice je za rođendan dobio mini kamericu. Vidim da to stvarno voli. Dam mu tu i tamo koji savjet.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *