Rock je glazba za koju ne postoje granice. Poznato je kako kroz ljudsko tijelo prolaze trnci i razne emocije prilikom pojave ritmova tog poznatog glazbenog stila kojim putuje i hard rock/alternative bend Baltazar koja je na sceni već 12 godina.

S Leo Anđelkovićem doznali smo kako iz Baltazara i njihovih stalnih nastupa izviru emocije i prekrasni doživljaji glazbe posebice kod suradnje s drugim glazbenicima.

IZRAZITI OSJEĆAJE GLAZBOM

Za mene to znači pretvoriti određenu energiju u frekvencije koje se svojim putovanjem do slušatelja opet manifestiraju u emocije. Poput nekog zatvorenog kruga, koji se svakom skladbom, melodijom, običnim fućkanjem ili pak tišinom između odsviranih tonova širi poput svemira.

EMOCIJE U ROCKU

– U rock glazbi se to većinom povezuje s glasnoćom, a i općenito nečim elektriziranim. Po meni nije nužno da nešto bude glasno da me “strese”, ali svakako sam siguran da kad raspalim AC/DC, RATM i ostale bendove nabijene elektricitetom osjetim nalet energije da bih mogao poletit. Vjerojatno su se i oni tako osjećali dok su to stvarali.

KOJI JE ZNAČAJ BITI 12 GODINA PREDGRUPA VELIKIM IZVOĐAČIMA?

Prije svega iskustvo, mi smo pojedinačno svi nastupali na velikim binama i s velikim izvođačima, ali kao BALTAZAR je to nešto sasvim drugo. Nije isto svirati nešto što svi znaju ili nešto što većina po prvi put čuje. Svakako smo se nauživali i zahvalili bi ovom prilikom svim tim legendarnim bendovima što su nam pružili tu priliku. Izdvojio bih jedan poseban trenutak kad smo nastupili s “Atomcima”, a kao šlag na kraju u backstage je došao frontmen legendarne grupe “Drugi Način” Branko Požgajec koji nam je kao iz topa ispalio da smo razvalili.

GLAZBA BEZ GRANICA

Rock glazba je poznata po tome da tu nacionalne, religijske ili bilo kakve granice nisu dobrodošle. Tako da smo u skladu sa svojim uvjerenjima uvijek naišli na gostoprimstvo i vratili smo se sa svakog putovanja sa par prijatelja više. Zahvaljujući društvenim mrežama ta prijateljstva čuvamo godinama i svaki put kad odemo u neku drugu zemlju sigurni smo da je u publici par njih “od prošli put”.

PJESMA = OSJEĆAJ

Ne znam je li to ponos ili samo najobičnije zadovoljstvo, ali ja za svaku pjesmu koju završimo i objavimo imam isti osjećaj. Koji nestane odmah kad se to dogodi, a onda kreće onaj “jedva čekam slijedeći” osjećaj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *