U nekim sportovima potrebna je iznimna snaga, u drugim začuđujuća brzina, a u triatlonu potrebne su oboje. Mlada pulska gimnazijalka Chiara Peruško oduševila je svojim uspjesima u triatlonu kako lokalnu publiku tako i stranu, a stigla joj je i nagrada Harvard Prize Book s kojom se nagrađuju talentirane mlade osobe iz cijelog svijeta te im se otvaraju vrata Harvarda kao mogućnost daljnjeg formalnog školovanja.

Iako joj je pružana prilika studiranja na Harvardu, Chiara odlučila je ostati u Hrvatskoj te u Zagrebu studirati kemiju i nastaviti trenirati triatlon. Popričali smo s Chiarom i saznali kako je počela njena priča s triatlonom, kako ga je od rekreacije prenamijenila u natjecateljsku aktivnost te što za nju znači svaki trening.

OD JUDA DO TRIATLONA

-Slučajno sam odabrala triatlon kad sam se ispisala sa juda i tražila sam onda za sebe sport koji je dinamičniji, gdje se radi više na kondiciji nego na snagi. Slučajno sam saznala za triatlon preko plakata na Uljanikovom stadionu kada sam išla na prvi trening atletike koji nisam niti odradila jer sam odmah krenula na triatlon. Bavim se triatlonom otprilike pet godina, od čega je četiri godine bilo natjecateljski, a jednu godinu sam pauzirala radi bolesti. To su uglavnom tri sporta; plivanje, biciklizam i trčanje. Ima različitih disciplina. Kako ulazim u kategoriju juniorki, bavim se sprint triatlonom gdje imam 50 m plivanja, 20 km bicikle i 5 km trčanja. To se sve odvija kao jedna cjelina u tranziciji gdje se prebacivamo s plivanja na bicikl, te s bicikla na trčanje.

OD REKREACIJE DO NATJECANJA

– Meni je osobno najteže plivanje jer su mora poraditi puno na tehnici i to se s godinama razvija, a ja sam počela dosta kasno naspram drugih. Imala sam svojih 12 godina, dok su drugi počinjali sa sedam ili osam godina pa sam bila malo u zaostatku s tehnikom. No, nije plivanje ono što je odlučujuće za utrku već je trčanje ono što je najbitnije da se dosegne pozicija na ljestvici. U početku se nisam planirala baviti natjecateljski već samo rekreativno, ali međutim kako sam s vremenom sve više napredovala, privuklo me je da se potrudim doći na njihovu razinu i kasnije se natjecati.

TRENING KAO ODUŠAK

– Sada mi je lijepo uzeti si odušak od škole i trenirati, a ta natjecanja ostala su i dalje odlične prilike za putovanja, za upoznavanje novih ljudi, a i lijepo je baviti se sportom. Mislim da je sport jako bitan u životu zato što je dobro da se ljudi bave barem nečime jer je to jako zdravo i dobro je za mentalni sklop. Osjećaj kada otrčite 10 km je jednostavno odličan i ne može se zamijeniti s nikakvim terapijama za opuštanje. Mislim da je to nešto što svakom treba barem u nekom rekreacijskom smislu u životu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *