Danas se u svijetu vrti velik broj fotografija i slika pa i općenito svega i dosta često to postaju kataloški prikazi gdje je bitna količina. Publika pogleda na dvije do tri sekunde i jednostavno ode dalje tražeći nešto što će ih ipak zavesti i privući da ostane duže k promatranju. Jako je teško danas postići slike koje će ostati zarezane u našem pamćenju.

Eugen Varzić uspio je to postići zahvaljujući portretima kojima prikazuje svoje sugrađane ali i ličnosti koje su došle pozirati kod njega. Uz uvježbanu tehniku, Varzić prikazuje psihološki aspekt osoba što ulazi u psihu promatrača i potiče ga na razmišljanje.

Imali smo kratak razgovor s umjetnikom putem kojeg smo saznali o njegovom pristupu k stvaranju tih značajnih portreta koji vas zaista mogu impresionirati svojim živim emocijama.

POTREBA ZA RAD PORTRETA

– Kako se čovjek školuje da bude slikar, uvijek se javlja taj zadatak i potreba da se rade portreti. Nakon što sam završio svoje školovanje na Akademiji, krenuo sam na dodatnu edukaciju u Španjolsku i tada sam ostvario nekakav drugačiji odnos prema portretu, što se tiče dimenzije, tehnike i samog psihološkog pristupa promatranoj osobi. Počeo sam sve češće raditi portrete jer u biti iz nas izlazi cijeli ovaj svijet. Odlučio sam ući više u psihu pomoću tih portreta, a s druge strane htio sam sebe testirati koliko daleko mogu ići s tim.

KAKO SE STVARA PRIČA PRI IZRADI PORTRETA

– U biti ja ju ne stvaram već krećem od jedne priče koja se u biti realno dogodila. Uvijek mi je bila neka ideja vodilja kad bi se izrađivala neka izložba da promatrač bude zablokiran ispred moje slike, odnosno da ga slika na neki način privuče. Većinom se čuju pozitivni komentari, negativni dolaze do mene na kapaljku. Volim čuti i kritiku i savjet. Dogodilo se da se par osoba rasplakalo ispred slike koju sam prezentirao na Bienalu. Osim toga pokušavam i tehnikom koja se u zadnje dvije godine došla do nivoa za kojeg mogu slobodno reći da je vrhunski, o čemu sam u biti učio s najboljim španjolskim slikarima današnjice i sad usavršavam i dalje taj svoj izraz. Često ljudi ostanu zadivljeni pitajući se jeli je to fotografija. Uvijek kad stvaram slike idem s tim nekim pitanjem što će ostati iza mene kada nestanem. S tim slikama ostavljam nekakav rad koji će ostati ipak to neko duže vrijeme. Trenutno te slike budu i prihvaćene i odbijane. Vjerujem kako će one naći mjesto i u nekim budućim vremenima, a to znači da neće biti zaboravljena ili dizana do nebesa, već da će biti realni dokument početka 21. stoljeća i da će nekako reflektirati to naše vrijeme.

POSEBNE USPOMENE

– Slika “Nedjelja” što se izložila na Bienalu koja prikazuje pokojnu baku moje supruge. Slika je rađena u više navrata i dosta dugo kroz čitav niz skica i ona mi je ostala i kao zahtjevan likovni zadatak i kao emotivna točka koju se mogu referirati. Druga slika koja mi je najbliža srcu je slika koja je bila izložena u Barceloni u Museo Europeo de Arte Moderno do prije par dana. Bio je to jedan projekt Figurativas u kojem su sudjelovali umjetnici iz cijeloga svijeta i to slovi za najbolji odabir umjetnika koji se bave figuracijom u svijetu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *