Oni su tu, ali se ne spominju. S igračima su uvijek, i u dobru i u zlu. Prate ih, motiviraju, tješe i vole. Oni su skriveni igrači svakog sportskog kluba. To je ekipa koja im kuha, čisti, sprema dresove i prostorije, liječi i njeguje kad je potrebno, te sluša onda kada je najpotrebnije. Oni su zadnje osobe koje igrači vide prije ulaska na teren i prve pri povratku s terena.

Kako bi dali počast svim našim skrivenim igračima u Istri, pozvali smo na ležeran razgovor Silvanu Sorbolu Rožanković, ikona NK Istre 1961, motivatorica iz pozadine, majka i prijateljica svih igrača Drosine, osoba koju svi vole vidjeti i čuti.

Silvana je cijeli svoj život provela na stadionu, te iako je sada u mirovini i dalje prati klub i igrače koji su joj prirasli srcu. Pogledajte u nastavku što li nam je rekla Silvana.

NA STADIONU OD 1954.

– Moji roditelji živjeli su na Verudi i 1954. godine u srpnju, kad sam imala svega 13 mjeseci, došli smo na stadion i ostala sam svega do prije dvije godine. Do 2008. godine, moji roditelji, brat i ja živjeli smo na stadionu, te kad se počeo graditi novi stadion, preselili su me u Dom braće Ribar. Poslije toga, moj direktor, gospodin Peruško, rekao mi je da me ne bi poslao na stadion jer da će mi biti teško. Zamolila sam ga da me svejedno pusti s napomenom da kad mi bude teško da ću mu reći. Vratio me je na stadion. Radila sam kao spremaćica i poslije sam paralelno imala i ekonomat, te sam prala i izdavala robu igračima. To je bilo sve do 2015. godine kada sam išla u mirovinu, no mislila sam ostati i honorarno raditi tamo, ali došla je smjena i zahvalili su mi se. Najgore mi je bilo kad su tribinu srušili jer je uz nju bio povezan cijeli moj život. Izgubila sam najprije tatu, pa prvog muža, pa brata, pa drugog muža i na kraju majku.

ŽIVOT NAKON DROSINE

– Prvih godinu dana bilo mi je jako teško. Sada sam se malo umirila. U penziji sam pa spavam do 10 sati ujutro, idem na tržnicu, prošećem se do Verudele i nazad i tako mi prođe vrijeme. Teško mi je jer sam 61 godinu bila na stadionu.

ŽIVOT NA STADIONU

– Prije sam kao djevojčica dolazila sa svojim roditeljima. Poslije kao djevojka, dolazila sam jer su mi se i znali sviđati nogometaši, što je i normalno, a kasnije sam im bila kao mama. To su moja djeca. Krajem 2001., te cijelu 2002. godinu i pola 2003. godine kuhala igračima ručak i večeru. Ostala sam 1998. godine bez muža i kako nemam djece, oni su postali sva moja djeca. Bilo mi je lijepo s njima i kad su mi to oduzeli bilo mi je prestrašno.

I dandanas se svejedno čujem s mojim igračima, mojim ljubimcima koji su bili od 2011. do 2015. godine. S njima sam uvijek u kontaktu, čak sam bila i na svadbi jednom od njih. Meni je srce veliko kad se oni meni jave. Znači da sam nešto i dala od sebe. To su bila djeca koja su došla sama ovdje, bili su tu bez roditelja i onda sam ih uvijek gledala pružiti malo ljubavi. Uvijek sam ih mazila i ljubila kad bi pobijedili, a kad su izgubili bili smo skupa tužni, ali nikad nisam bila ljuta na njih. Uvijek sam ih gledala ohrabriti na neki način.

Od 1961. pa sve do danas upoznala sam jako puno generacija igrača i jako je puno dobrih ljudi iz tih igrača izašlo koji su danas cijenjeni i u društvu. Gospodin Bezjak bio je pedagog i trener i jednom mi je rekao kako mu je srce puno kada vidi tu djecu koji su sada pravi ljudi. Kad je igrao Drosina, bila sam curica, a nakon što je postao trener, uvijek su me vodili sa sobom, pa sam tako vidjela cijelu bivšu Jugoslaviju s njima. Nosili bi me kao kufer sa sobom.

POSEBAN ODNOS S RADONJIĆEM

– Svih sam voljela, ali poseban mi je bio radi svog karaktera Dejan Radonjić. On je bio malo težak po karakteru i kad bi mu bilo teško dolazio bi kod mene sjesti u ekonomat pa mi se izjadao. On je bio moje najdraže dijete jer stvarno je dobrica. Iznenadio me je pozivom na svadbu. Nisam mogla vjerovati da će to učiniti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *