Teo Mikelić je dugogodišnji član pulskog Trojan Free Fightersa te široj publici poznat je posvojim kickboxing aktivnostima.

Zvjerka kickboxinga počeo je vrlo rano trenirati se u smjeru borilačkih aktivnosti, od taekwondoa prešao je i zasad ostao na kickboxingu. Iako se okušao već u slobodnoj borbi, odlučio je zasad ostati u kickboxingu.

Uvijek gladan pobjede trenira svakodnevno kako bi dao svoj maksimum u ringu. Put je to ispunjen raznih odricanja. Impresionirani njegovim borbenim duhom, sjeli smo s njim i popričali kako bi ga bolje upoznali. U nastavku možete pročitati što smo otkrili o Teu Mikeliću.

PROFESIONALNI KICKBOXING, AMATERSKI MMA

– Kao klinac počeo sam kod Edija Viškovića s taekwondoom, gdje je također i Zelg Galešić trenirao. Nisam imao niti osamnaest godina, već sam odradio prvi profesionalni meč. Bio sam tada još junior, a postao sam tada seniorski prvak Hrvatske. Korak po korak, kako smo se prebacili kod Zelga, odradio sam neke amaterske mečeve u MMAu. U amaterskoj slobodnoj borbi imaš dosta zaštitne opreme s kojima nisi toliko efikasan kao u profesionalnoj. Iz prve mi se to svidjelo, no kako sam doživio jedan poraz gdje je došao jedan klasični hrvač koji me je odmah bacio i maltretirao na parteru, a ja u tom području nisam imao toliko znanja i zbog toga sam izgubio interes za to. Rekao sam si da ću se boriti u MMA isključivo profesionalno, bez ikakve zaštitne opreme, samo s rukavicama. Uskoro imam nastup u kickboxingu gdje će biti dosta zanimljivo jer će se primijeniti kickboxing pravila s MMA rukavicama. To je već moj prvi korak prema MMAu. Redovito treniram i parter i stand up, ovisno o meču. Kickboxing karijera mi je krenula jako dobro tako da ne želim sam sebe baciti dolje. Raditi ću ga sve dok ide, ali to ne znači da nećemo paralelno probati ubaciti i MMA. Kad dođeš na neki livel gdje se osjećaš najbolje i ispunjeno, tražiš nove izazove. To je neka daljnja želja za pobjedama.

GLAD ZA POBJEDOM

– Imao sam pauzu od godinu dana i jedva sam dočekao nove mečeve. Idem na trening s guštom i uživam samo s pobjedom. Fokusiran sam samo na pobjedu. Cijelo vrijeme dok treniram mi je samo ona u glavi. Samo se s njom zadovoljavam.

UTJECAJ PORAZA NA PSIHU

– Ovisno je o kojoj vrsti poraza se radi. Ako je poraz u meču gdje si dao 120% od sebe, a knap je borba, gdje ste oboje bili dosta jaki i da si zaista zadovoljan svojom borbom, niti ne toliko jer se takve stvari događaju jer je to takav sport. Ali ako se spremaš dva mjeseca za meč i dođeš na meč gdje dobiješ knock out u prvih trideset sekundi, bez ispaljenog pravog udarca, to naravno da utječe na tebe i tvoju psihu i da ti sve pada u vodu. Sve što si radio dva mjeseca jednostavno se srušilo, a ti niti ne znaš odmah zašto. Možeš izgubiti na puno načina, a opet teško je i pobijediti. Od samog početka do samog kraja u borbi ti sve mora biti sistematski postavljeno. Stalno si u glavi ponavljaš kako si došao pobijediti i cijelo vrijeme si to misliš, ako samo slučajno pomisliš suprotno, nećeš pobijediti.

OSLANJANJE NA SAMOG SEBE

– Često se znamo usporediti s nogometašima koji često mogu doći i umorni na utakmicu te prebaciti loptu drugim igračima i riješiti se tereta. Kod nas, je to drugačije. Ako ti se neda taj dan odraditi meč, ti ispadaš, a to ti je opasno za zdravlje. Nemaš se na koga drugoga osloniti nego na samog sebe. Imaš u kutu Zelga koji ti daje savjete, ali sam si u meču. Dosta je to opasan sport i dosta utječe na glavu jer su tu stalni udarci u glavu i moraš se paziti. Dva ili tri klasična knock outa i tebi je karijera pri kraju. S time se ne smije šaliti. Postoji jedna doza pozitivnog adrenalina pomiješana sa strahom kad se ulazi u meč. Nikad ne znaš kakav ćeš u biti izaći iz meča.

PRIPREME ZA VAGANJE

– Odrađujem šest tjedana priprema prije određenog meča. Prolazim tada kroz taj trening kamp gdje treniram po dva puta na dan i onda se zadnji tjedan putuje. Za Tajland putovali smo tjedan dana prije kako radi vremenske razlike tako i radi klimatskih uvjeta. Tamo je 40 stupnjeva, pa kad stigneš izgleda ti kao da si ušao u saunu. Prilagodiš nekako tim uvjetima, ali opet nitko ti ne garantira da je to dovoljno vremena i da će tvoje tijelo dobro reagirati na takve uvjete. Period putovanja je najteži jer tada skidaš kile. Vaganje je dan prije meča, a uvijek putuješ gladan. To dosta utječe na psihu. U avionu svi jedu, a ti možeš samo gledati. Skidanje kila je puno veća bitka od samog meča. Kad prođeš vagu i kad se najedeš, onda jedva čekaš taj meč. Ali dok čekaš tu vagu u 24 sata samo možeš samo gledati hranu i piće dok odrađuješ saunu i trening. Osjećaš se tada doslovno da umireš. To neki ljudi možda ne shvaćaju, ali to je vrlo težak proces. Skidam od 5 do 7 kila, ali tijelo mi je već naviknuto na taj ritam. Znam svoje tijelo i kako ono funkcionira. Nemam više prevelikih problema s time, ali imao sam. Znao sam prihvaćati meč kao zamjenu kada bi od ponedjeljka do subote morao sa svojih 80 preći na 70 kila. To je bilo na samom rubu. Sami taj proces do vaganja zna biti jako naporan posebice ako to radiš prvi put i ne znaš kako ti tijelo funkcionira.

ŽELJAN DRUŽENJA

– Krenuo sam trenirati 2000. godine kad sam imao 8 godina. To je sad već sedamnaest godina. Nadam se da ću za proslavu svoje punoljetnosti u kickboxingu imati meč negdje stvarno daleko i da ću tamo ostati još mjesec dana nakon pobjede kako bi se mogao odmoriti, ali i uživati malo. Željan sam slobodnog vremena. Vremena koje bi mogao posvetiti sebi i prijateljima, jer više-manje svaki dan mi je isti, trening pa jedem i spavam. Nemam previše vremena za druge stvari, kao što su izlasci, rođendani, roštilji. Uvijek moram paziti što jedem. Kad dođem na neku proslavu, žao mi je što sam uopće došao kad ne mogu zagristi niti jedan čevap i uživati kao drugi. No, sve ima svoje. Život nije od 20. do 30. već ljudi mogu uživati i nakon karijere i ja se nadam da će to tako i biti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *