Nove tehnologije uz povećanu virtualnu povezanost donijele su i smanjenje općeljudskih fizičkih odnosa. Ne vidi se više toliko osoba na javnim mjestima kako se druže i razmjenjuju onu dobru, staru i zdravu ćakulu.

Profesor u pulskoj Gimnaziji i voditelj Instituta Mediterran Filip Zoričić odlučio je promijeniti malo taj aspekt i približiti ponovno ljude ljudima. Programom Ćakulin, Zoričić je predstavio mlade uspješne ljude koji potječe iz Pule, ali danas žive na nekoj drugoj adresi, i pozvao njihove sugrađane na živu i aktivnu interakciju s njima.

S pet večeri Ćakulina uvidio se pomak u društvu kojeg je Zoričić priželjkivao te smo uz laganu ćakulu otkrili od našeg profesora koliko je ta ista potrebna u društvu za daljnji pozitivan razvoj.

IDEJA O ĆAKULINU

– Do ideje sam došao prije nekih godinu dana. Htio sam napraviti festival koji bi trajao pet dana u Puli gdje bi bili ponuđeni sadržaji vezani uz kulturu, umjetnost i film. To nije uspjelo radi nedovoljnih financijskih sredstava. Kako mi se sviđa priča Pričigina i Spikigina, došao sam do ideje da napravimo ovdje Ćakulin, kao ćakula, ali ne u formi pričanja priča. Htio sam ugostiti ljude koji su iz Pule, pošto sad već znam puno svojih učenika koji se nalaze izvan Hrvatske i Istre. S druge strane, uvijek se svugdje vrte iste face, uglavnom su to političke, a mi ni ne znamo tko su uspješni ljudi iz Pule i Istre. Htio sam da mi kao građani upoznamo naše sugrađane te da pokažemo ta nova lica. Tu je i moralna podloga, a to je da na mladima svijet ostaje. To me u biti prati od mojih studenskih dana. Stalno se priča kako će biti bolje, ali nikako da krene na bolje. Ćakulinom smo htjeli pokazati mladima, koji sve više odlaze i ne vraćaju se doma, da je svijet lijep i da za svakoga ima mjesta pod ovim nebom. Svatko može biti uspješan na svoj način i da stvarno sve na mladima ostaje. Nakon što sam razradio što i gdje, našao sam se s mojim bivšim učenikom Markom Vitasom koji je danas uspješan poslovni čovjek. On mi je sugerirao da to bude neki urbani prostor te smo tom idejom došli do Shipyarda.

DINAMIČAN SHOW PROGRAM

– Ispalo je to kao neka vrsta talk show-a. Svaki put je bilo dinamično, interaktivno, smiješno i pozitivno. Kad bi došli pjevači, oni bi nam nešto otpjevali, a tu je i kolega povjesničar Semir Koljić napravio je dobar kviz. Dina Cvek mi je puno pomogla kao suradnica. Također ekipa iz Stres filma napravila je odličan posao.

Mogu se pohvaliti da je posjećenost bila ogromna. Kroz svih pet Ćakulina, lokal je svaki put bio pun, a uz to, na našoj stranici bilo je preko 15 000 pogleda što je za Pulu i jedan događaj koji je petkom predvečer, odličan rezultat. Po rezultatu, može se reći da je to bilo potrebno Puli. Kroz razgovor, svatko iz publike se mogao pridružiti uz ćakulu i pitati što ga je zanimalo o gostima koji su se pokazali kao sasvim normalni ljudi. Gostima je ujedno bilo drago doći u Pulu. Na neki način pokazali smo da sve generacije mogu sudjelovati u tome. Interakcija je bila uvijek prisutna. Prvi put malo manje, jer je publika bila još u strahu, ali kasnije su se ljudi otvorili i počeli postavljati pitanja bez problema.

ODNOS IZMEĐU PROFESORA I UČENIKA

– Dvanaest godina već radim u školi. Počeo sam raditi vrlo mlad, s 21 godinom i u gimnaziju sam stigao s 23 godine. Imao sam odličan odnos s učenicima, iako je normalno postajala granica jer se poštivao odnos profesora i učenika. Bila je to dosta otvorena komunikacija. Kako tokom godina odrastaš i učiš se, usvajaš jači autoritet. Iako se sad povećala ta distanca između profesora i učenika, imam svejedno odličnu komunikaciju s učenicima. Od učenika u biti dobivam onaj najvažniji feedback. S njima vidim jesam li dobar kao učitelj i što moram promijeniti u svom radu. Kad nešto ne znam, znam se s njima konzultirati. Učim od njih i oni od mene. Gajimo međusobno poštovanje i to je u odnosima najvažnije. Kako u Ćakulinu, tako i u školi gajim tu kulturu dobrih odnosa. To iziskuje povjerenje, odgovornost i slobodu.

POVJERENJE U DRUŠTVU

– Danas ljudi imaju malo povjerenja. Ovisni su jako o tehnologiji. Izgleda kao da se više okreću umjetnom svijetu nego onom prirodnom. Jako malo smo okrenuti k prirodi. Globalno gledajući, ne jedemo prirodne proizvode, ne krećemo se dovoljno u prirodi. Odnosi se grade nepovjerenjem. Ljudi najčešće rade nešto za druge iz čistog interesa. Normalno, ima tu i iznimaka. Ako ideš nešto raditi iz čista srca, gradeći povjerenje, znaš da će to na kraju ispasti dobro. Pravo povjerenje uvijek gradiš sporije, ali ga na kraju izgradiš. Nepovjerenje nastalo je zbog društvenih okolnosti, politike, materijalizma i neprirodnog okruženja. Ljudi se više ne druže. Zatvoreni su u svoje kuće i stanove. Oni koji bi trebali biti društveno angažirani, nisu. Kod nas intelektualci šute. Njihov glas se gotovo i ne čuje. Ljudi imaju očito strah imati povjerenje i to je problem. Prije smo živjeli u strahu, sad živimo u nekom novom obliku straha. Taj strah nam nameću neke velike sile i mi kostantno živeći u strahu počinjemo gajiti nepovjerenje.

FEEDBACK ĆAKULINA

– U gostima i publici bili bi moji nekadašnji i sadašnji učenici. Često mi u školi sugeriraju što mogu pridodati u programu Ćakulina, koga ugostiti i što pitati. Ono što me je iznenadilo je odjek ljudi iz grada i van grada. Javljaju mi se ljudi iz Poreča, Rovinja i Pazina. Pripremamo sada program i za ljude koji su izvan Pule pa da vidimo i te ostale ljude koji žive u našem okruženju. Odličan je feedback Ćakulina i smatram da je to jako dobra nova priča u gradu.

FLEKSIBILNOST U JEDNOM ODNOSU

– Fleksibilnost je bitna karakteristika prilagodbe. U Ćakulinu, moram paziti na sve, tko će s kim biti gost, moram im naći sličnosti kako ih mogao spojiti s temom i predstaviti publici. Bila je situacija kad sam morao spojiti sportaša i umjetnika. Postavilo se pitanje kako ih spojiti. Uvidio sam kako se ijedan i drugi moraju nečeg u životu odricati i tako sam i povezao.

ĆIKULE, ĆAKULE i BAKULE POSTALE TRAČULE

– Ćikule, čakule i bakule su u biti srž Ćakulina. Općenito ćakula više nema u društvu. Ne znam ako su to sad tračule ili tračanja. Ljudi se previše bave drugima, a većina niti ne vodi razgovore o sebi i budućnosti. Primijetio sam da svi žele mijenjati svijet, ali isto tako smatraju da njih mora znati cijeli svijet. Većina želi da ih svatko zna. Društveno mreže su danas i plus i minus. Koriste da bi ljudi mogli iskazati ono što misle, a s druge strane stvaraju problem. U biti svi mi mijenjamo svijet tamo gdje jesmo. Npr., ja to činim u školi, netko u novinarstvu, netko na nogometnom igralištu. To je lagano mijenjanje svijeta. Nešto će se zasigurno od svega toga dobiti i kockice će se složiti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *